Crtanje je osnovna ljudska aktivnost koja se prirodno razvija kod deteta. Najraniji podaci govore o ovoj vrsti ljudske aktivnosti koja je ostavila tragove i simbole na stenama, u pećinama, posudama itd. Pre nego što dete nauči da piše, ono se igra crtajući. Crtanje može da služi kao snažno sredstvo za razvoj dečije percepcije, mišljenja i veština koje se poboljšavaju kroz vežbanje. Pogrešno je mišljenje da je crtanje poseban “dar” ili “talenat”. Istorijski podaci i ispitivanja psihologa ukazuju da je crtanje osnovna ljudska potreba izražavanja i komunikacije. Nažalost, deca danas sve manje koriste svoje prstiće, a tome uzrok može biti neograničeno korišćenje moderne tehnologije, otimači slobodnog vremena, kako za velike tako i za male. Deca zbog siromašnog iskustva u radu sa prstima imaju loš hvat olovke, a samim tim imaju loše organizovan crtež, kasnije i loš rukopis.

Crtež otkriva sve aspekte detetovog razvoja, kognitivni (saznajni), emocionalni i grafomotorni. Crtanje podrazumeva dobru grafomotoriku, koja je neophodna za lepo pisanje kasnije u školskom uzrastu. Grafomotorika je sposobnost držanja olovke i pisanja slova i brojeva. Da bismo došli do pisanja moramo detetu pružiti mogućnost da crta linije i različite oblike, da istražuje papir, različite materijale i tehnike crtanja. Osnova grafomotorike je fina motorika – spretnost da se prstima rade precizne stvari uz zadržavanje dobre koordinacije između prstiju i oka. Pokreti šake vremenom postaju precizniji, sve do momenta kada dete može da uzme olovku i da je kontroliše ostavljajući prve tragove u obliku linija. Fina motorika je od suštinskog značaja za crtanje i pisanje što predstavlja dovoljan razlog da se obrati pažnja na razvijanje te veštine i kod kuće, mnogo pre polaska u školu.

Deca kroz crtanje u igri na zanimljiv način sa velikim uživanjem bez napora stimulišu razvoj važnih veština kao što su: fina motorika, pažnja, vizuelna percepcija, šema tela, koordinacija oko-ruka, prostorno planiranje na papiru, vizuelnu memoriju, estetske vrednosti i druge veštine. Crtanje može biti organizovano kao individualna aktivnost, rad u paru ili u grupi kada deca uče da budu u interakciji sa drugom decom ili odraslima.

Deca crtajući uče da se samoregulišu. Shvataju da ono što su pogrešili mogu i da poprave, da docrtaju ili pretvore u nešto drugo. Time shvataju da i ako nešto pogreše, postoji način da svojim radom to i poprave. Opet, postoje stvari koje i pored želje i volje nije moguće popraviti i potrebno je da nauče kako sa time da se nose.

Na početku dajte detetu voštane boje, debele flomastere, krede a kod manje spretne dece dobar izbor mogu biti komadići sunđera ili crtanje prstićima, tek kasnije im ponudite precizniji pribor za crtanje. Na osnovu spretnosti deteta birajte i pribor za crtanje.

Psihološki značaj crteža:

Pri kliničkom radu sa detetom crtež psiholozima služi kao dopuna uz druga psihodijagnostička sredstva, doprinosi boljem razumevanju detetove ličnosti.

Predškolska deca crtaju isključivo ono što osećaju, dok školska deca u crtežima prikazuju ono što vide. Škrabanje u crtanju neki psiholozi izjednačavaju sa brbljanjem u govoru.

Slobodno crtanje u mnogim slučajevima može da nas orijentiše u pogledu psihičkog razvoja deteta. Dete tada unosi ono što ga emocionalno najviše privlači ili odbija. Ono što ga privlači stavlja u prednji plan, crteže oboji svetlim bojama, a ono prema čemu oseća antipatiju obično nacrta maleno i tamnim bojama. Neka ispitivanja su pokazala da deca koja su nesigurna i plašljiva često svoje crteže uokviruju ili ih crtaju veoma male, u uglu papira. Ako crteži prikazuju borbu uvek pobeđuju oni za koje dete oseća simpatiju. Impulsivna i energična deca crtaju smelo. U mnogim dečijim crtežima pojavljuje se sunce. Neki autori misle da deca koja često crtaju sunce ne pokazuju emocionalne smetnje. Ono što dete pomoću reči ne može, ne zna ili ne sme da izrazi, to izražava u svom crtežu. Kada dete komentariše svoj crtež može se dobiti prilično veran uvid u njegovu ličnost. Svakako je pored ovoga, potrebno upoznati I dečiju životnu istoriju i dete posmatrati i u drugim situacijama.

Dete se u svojim crtežima izražava suptilnije nego bilo kojim drugim sredstvom izražavanja. Deca unose u crteže svoje emocije, misli i želje a to crtež čini jednim od najiskrenijih načina njihovog izražavanja. Crtanje dakle za dete nije umetnost, već način i sredstvo izražavanja.

Roditeljima i vaspitačima savetujemo da sve što dete nacrta treba da prihvate s pohvalom i oduševljenjem kao njegov uspeh. Negativno kritikovanje crteža, naročito kritikovanje što nije nacrtalo predmete onakve kako ih vidimo u stvarnosti, besmisleno je jer se dete pre vremena ne može prisiliti da realistički crta. Posledice kritikovanja odražavaju se u bojažljivosti i neodlučnosti pri likovnom izražavanju, a vrlo često i do otpora prema crtanju. Dete tada nesvesno uskratimo za bezbroj novih iskustava, trenutaka stvaranja i uživanja.

Dete ne sme da misli da ne ume da crta. Crtanje je stvar stava, a ne umeće. Ne postoji niko ko ne ume da crta, treba hvaliti svaki detetov crtež, bodriti ga i stimulisati da nastavi da crta, navodi koautor NTC sistema učenja i pisac Uroš Petrović.

Deca crtaju oči na vrhu glave a to je greška. Oči su na pola glave i tako treba i crtati, deca toga nisu svesna, treba im dati tu informaciju. Takođe važna informacija koju treba dati detetu jeste da telo na crtežu bude u pokretu u nekoj radnji, savetuje Uroš Petrović.

Decu moramo osnažiti i motivisati da crtaju, time im omogućavamo da razviju šaku i prste, tj. finu motoriku ruke, kreativnost u mišljenju i izražavanju.

Šaka ima veliku reprezentaciju u kori velikog mozga i samim aktiviranjem iste, gradi se bogata neuronska mreža u tom delu mozga.

Dete sa godinu dana drži celom šakom olovku ili bojicu i počinje da šara po papiru. U uzrastu od dve godine drži olovku palcem, kažiprstom i srednjim prstom i povlači vertikalne, horizontalne i kružne linije. Sa tri godine dete može da nacrta krug, oko četvrte godine kvadrat a sa pet godina trougao.

Svako dete koje dobro vidi i pravilno drži olovku može da nacrta sve što poželi.

Neki roditelji čuvaju dečije crteže i sa ponosom ih pokazuju rodbini i dive im se pokazujući kako su deca napredovala, a neki ih kriju, na žalost. Postoji nekoliko tipova roditelja: jedni stavljaju detetu olovku u ruku i pokušavaju da njihovom šakom vodeći detetovu nacrtaju ono što oni žele, drugi objašnjavaju kako neki predmeti treba da izgledaju, treći tip roditelja briše dečije crteže i popravlja na svoj način, a četvrti tip sklanja dete sa stolice i sedaju na njegovo mesto i crtaju umesto njega. Takvi roditelji crtaju deci i kasnije, u školi, pa čak i na fakultetu. Ni jedan od ovih pristupa nije dobar. Važno je da u crtanju dete samo sebe aktivira i putem pokušaja dođe do željenog crteža. Lepota crteža je baš u samom detetu i njegovom vlastitom iskazu.

Razvoj dečijeg crteža podeljen je u sledeće faze:

  1. Faza šaranja
    Deca šaraju, ostavljaju tragove za koje ne znaju šta znače. Nekada uopšte i ne gledaju gde im ruka šara. Ubrzo počinju da shvataju odnos između pokreta i tragova. Dete počinje da kontroliše šare menjanjem pokreta i ponavljanjem odgovarajućih linija, što kod deteta izaziva veliko zadovoljstvo. U ovom trenutku bitno je da roditelji obezbede odgovarajući materijal i da povremen ohrabruju i podstiču dete.
  2. Faza presimbolizma
    Oko treće godine dete počinje da kombinuje kružne linije sa drugim linijama i da predstavlja ljudsku figure. Ove ljudske figure imaju izgled “punoglavca”, krug iz koga idu dve crte tj. noge. Deca sa četiri i pet godina počinju da eksperimentišu i da na različite načine crtaju ljudsku figure.
  3. Faza simbolizma
    Deca sa pet ili šest godina crtaju ljudsku figuru koja ima jasno diferenciranu glavu, telo, vrat, noge, ruke i smeštena je u određenom prostoru. Kod naprednije dece se mogu javiti detalji poput odeće, prstiju stopala, nosa i trepavica. Deca ovog uzrasta u crtež unose i “osnovnu liniju“. Predmeti više ne leže svuda po papiru. Svesni su da postoji određeni odnos između predmeta i oni ih ređaju i postavljaju u prostoru.
  4. Faza realizma
    U ovoj fazi crteži obiluju detaljima i složenim proporcijama. Deca žele da postignu što veću realnost u crtanju predmeta koji ih okružuju. Sada su pretežno kritični prema crtačkim sposobnostima i vrlo često se desi da odustanu od crtanja. U ovom uzrastu od oko deset godina treba biti posebno obazriv i dati im podršku da nastave da crtaju.

Crtež kao sredstvo izražavanja ima višestruki značaj. Psiholozima daje informaciju o unutrašnjem stanju deteta, defektolozima govori o stanju fine motorike a deci daje mogućnost samovrednovanja i donosi veliku radost i sreću.

Piše: Anica Jezdić

Crteži: Vuk Jezdić

Igra i stvaralaštvo

Dok praznici stižu, na svojstvene načine ih proživljavaju i deca i odrasli. Iz ugla deteta, celokupna praznična atmosfera može da bude doživljena na različite načine, shodno uzrastu i okolnostima u kojima se porodica nalazi. S tim u vezi, postoji čitav spektar dečijih pogleda na tu situaciju: od takozvane “praznične euforije” koja neretko podrazumeva sveopštu trku i žurbu, preko umerene radosti i iščekivanja koje dete pokazuje, pa do potpunog mira i usporenosti u svemu u čemu učestvuje. Naravno, pored toga, ne treba prećutati ni činjenicu da detetov doživljaj praznika i pretprazničnih priprema ne mora da bude pozitivan. Velik broj dece ne deli tu radost koja je donekle i nametnuta kao društveno očekivanje. Ovaj period godine je obeležen isticanjem porodičnih vrednosti, kulturom darivanja, a neretko i običajima da se pokažu glamur sjaj i materijalno bogatstvo. A u tome se mnoga deca ne pronalaze, kao ni mnogi roditelji. Neizbežno, u takvim okolnostima se deca socijalizuju bez obzira na to da li i sama rastu u kontekstu u kom ove vrednosti bivaju ostvarene ili posmatraju kako se u njihovom okruženju one ostvaruju.

Bilo kako bilo, u periodu oko božićnih i novogodišnjih praznika nije na odmet podsetiti se nekih važnih saveta koji se tiču komunikacije sa detetom.

Sve za dete, samo za dete

Prezaštićivanje od strane roditelja ume da bude vrlo izraženo. Detetu se poklanja pažnja, dete se štiti i to je u redu, ali sve dok se ne prelazi u domen u kom ono nema mogućnost da istraži ono što ga okružuje. Primera radi, u silnoj želji da decu maksimalno (pa i preko svojih mogućnosti) obraduju i smeste u centar pažnje, roditelji daju sve od sebe da pripreme poklone i obave veliku prazničnu kupovinu. Dete neretko postaje samo pasivni subjekt kome se iznenađenja priređuju, kome se poklanja i iznosi sve na gotovo. Može grubo da zazvuči, ali, razvojno gledano, to je lažna usluga. Umesto toga, za razvoj deteta bi mnogo značajnije bilo uključiti dete u pojedine aspekte kao što je kupovina sitnica i poklona za druge. To na poseban način daje detetu aktivniju ulogu, priliku za istraživanje, ali i priliku za prihvatanje odgovornosti i izazova. Ako se pritom o koracima, planiranju i odlukama diskutuje i dete se pita za mišljenje, čitave pripreme zadobijaju drugu dimenziju. Ovakvo ponašanje roditelja, koje uključuje činjenicu da dete ne zna otkuda se sve pred njim stvorilo i kako je do toga došlo, utiče na dalje ponašanje i socijalni razvoj.

Ravnopravno

Ne samo kada sa mališanima razgovarate i planirate, nego i kada sa njima delite poslove, oni se osećaju sigurno i uvaženo. Neka deca nikada nisu kitila jelku u svojoj kući ili prostoru u kom borave. Mali broj dece bira ukrase ili raspored novogodišnje dekoracije jer neki roditelji smatraju da to nije dečija aktivnost, već roditeljska, dok neki misle da bi time opteretili dete ili da dete to ne bi adekvatno uradilo. U čemu je onda poenta?

Alternativa ovakvom maniru je upućivanje deteta u obavljanje svakodnevnih pripremnih aktivnosti. Obrazlažite kako se namešta ili pravi nešto, kako se ukljapaju predmeti koje koristite i zašto ste baš njih odabrali, a ne neke druge itd. Iznenadićete se kada budete čuli da dete ima mišljenje o svemu tome. Na taj način, između ostalog, ono razvija strategije zaključivanja, razumevanje uzročno-posledičnih veza, proširuje rečnik i usvaja aktivno slušanje kao bitan aspekt komunikacije. Odgovarajte pritom na dečija pitanja. To je od ogromnog značaja. Dečija pitanja nisu glupa ni besmislena i ne postavljaju se sa ciljem da dovedu roditelja do iznemoglosti i frustracije. Zašto odbrojavamo za Novu godinu? Kako Deda Mraz stiže na sva mesta istovremeno? Kako nastaje vatromet? Gde odlaze pisma sa novogodišnjim željama? Budite strpljivi. Potrebno je da date odgovor da bi dete dalje razvilo sopstveni sistem uverenja. Ispoštujte taj sistem i pomozite da ga izgradi. Možete čak i da postavite samom detetu dodatna pitanja pa da zajednički dođete do odgovora i uvida. Na taj način podstičete dete da razmišlja i bude kreativno. Dijalog ovakve vrste je posebno bitan u predškolskom periodu, jer se otvaraju putevi ka radoznalosti, postavljanju pitanja i rešavanju problema koji će kasnije biti korisni.

Kreativnost iznad svega

U skladu sa aktivnostima u okviru prazničnih priprema, kolika god da je žurba ili euforija u pitanju, ne treba zaboraviti da je za decu najvažnije da igra i stvaralaštvo budu utkani. To je svakako poželjno, ali i izvodljivo. Recimo, umesto kupovine ukrasa ili poklona, korisno bi bilo dete podstaći da da što više ideja o tome kako od postojećeg materijala to napraviti – bilo svojeručno ili uz vašu pomoć. Čestitke, dekoracija, nove igračke… sve su to opcije u kojima ne samo da mališani uživaju, nego uporedo pozitivno utiču na njihov rast i razvoj. Već vam je dobro poznato da kada dete iseca, lepi, cepka i sastavlja – razvija finu motoriku. Kroz ove aktivnosti dobija mogućnost da ispolji kreativnost, estetski se izrazi i bude ponosno na svoj rad. Pored toga, šaljete bitnu poruku, a to je da je vrednost u samostalnom kreiranju, a ne u materijalnom proizvodu koji se kupuje. U stvaranju pružite pomoć i podršku onoliko koliko dete traži. Ne namećite svoje ideje, osim ako one postojeće nisu ostvarljive iz bezbednosnih razloga. Jedno je usmeravati, a sasvim drugo izvršiti aktivnost umesto deteta. Deca kroz ovakvu igru razvijaju samostalnost i samopouzdanje, a sama činjenica da razmenjuju ideje sa vama, iniciraju proces kreiranja i stiču šansu da budu ponosna na sebe dodatno učvršćuju benefite na ličnom planu. U svemu tome će uspeti jedino ako im date šansu da se u tome oprobaju. Način na koji se ponašate prema svom detetu direktno izgrađuje njihovu ličnu sliku o sebi. Ako želite da je dete samostalno, da ima dobre ideje i da je sposobno da ih sprovede u delo, onda dozvolite da radi na realizaciji svojih ideja i pomozite mu da na taj način izrgrađuje svoje samopouzdanje i kreativnost.

Dobijam i dajem

Poklanjanje je jedno od glavnih obeležja ovog perioda. Znatno važnija i dugoročna roditeljska uloga nije u tome da obasipa poklonima svoje dete, nego da otkrije i predstavi detetu proces obostranog darivanja. Dok su deca mala, nemaju svest o tome da i druge osobe u njihovom okruženju dobijaju poklone i zaslužuju poklone. Vrlo rano možete početi kod njih da razvijate svesti o poklanjanju, a ne samo dobijanju. Radost darivanja je vrednost koju dete treba da spozna i vremenom razume. Tokom praznika je pravo vreme za to. Razgovarajte sa detetom o tome šta ono misli da bi neko drugi želeo. Pitajte dete šta bi bilo spremno da uradi za drugu osobu ili samostalno napravi. Na taj način podstičete dete da polako uviđa da pored sopstvene, postoje i perspektive drugih, koje su takođe važne.
Prolazeći kroz NTC sistem učenja i podučavanja, predškolska i školska deca bivaju pripremljena da komuniciraju i izraze svoje ideje i stavove, a bliske im postaju situacije u kojima slušaju i poštuju perspektivu drugog. Dok pohađaju radionice u okviru ovog programa, postaju odgovornija i stiču samopouzdanje. Uporedo sa tim, uloga roditelja je ogromna. Jedino doslednim i zajedničkim pristupom na istoj strani i sa istim vrednostima o dečijoj autonomiji i razvoju, roditelji i vaspitno-obrazovni kadar čine ono što je u interesu deteta.

Hrabro i dosledno u novu godinu!

piše: Tamara Kostić

Roditeljstvo i odgovornosti roditelja

U narednim redovima, dotaći ću se teme roditeljstva i odgovornosti roditelja, koja je, kako i u knjizi „IQ deteta – briga roditelja“, dr Ranko Rajović navodi, ključna i svakodnevna, jer mnogi roditelji ni ne znaju da dozvoljavanjem pojedinih aktivnosti onemogućavaju pravilan razvoj svoje dece.

Kao defektolog i NTC praktičar, često se susrećem sa decom i njihovim roditeljima, i neretko su pitanja slična, usmerena na razvoj govora, poslušnost deteta i njihov napredak. Često se suočavam i sa činjenicom da roditelji nisu svesni mogućnosti i potencijala svoje dece, da baveći se svakodnevnim aktivnostima deteta i egzistencijom zanemaruju procese koje su veoma bitni. Važno je istaći da današnja deca jesu drugačija od dece pre dvadeset godina, ali isto tako je važno istaći da su i roditelji drugačiji.

Kako bismo mogli govoriti o odgovornostima, važno je dotaći se i prioriteta, koji podrazumevaju da svaki roditelj želi da njegovo dete bude sretno, samostalno, prihvaćeno i uspešno. Ako se vodimo ovim prioritetima, veoma lako dolazimo i do podele odgovornosti.

Prvo pravilo koje se nameće jeste pravilo granica – kada uvodimo granice, ko ih određuje i sa kojom idejom?
Zavisno od uzrasta deteta postoje granice koje moramo postaviti, kako bismo pre svega zaštitili dete ali ga naučili i da brine o sebi i svojoj okolini. Kada nametnemo detetu pravila ponašanja/granice, vodeći računa o detetovim mogućnostima, mi dajemo detetu šansu da iskoristi svoje potencijale, da istražuje ali i da se prilikom tog istraživanja oseća sigurno. Dakle, koja je ovde odgovornost roditelja – budite autoritet svom detetu, naučite ga poštovanju i sigurnosti. Kako? Da biste bili dobar autoritet, morate da verujete u odluke koje donosite, budite dosledni i istrajni. Neke odluke ćete preispitivati i to nije loš znak, jer dokle god preispitujete svoje odluke (u granicama koje vas ne uznemiravaju), na odličnom ste putu da postanete dobar model svom detetu.

Šta podrazumevamo pod dobrim modelom? Neretko mi se roditelji dece žale kako deca nisu naučila da brinu o svojim stvarima, da ne preuzimaju odgovornost, da ne spremaju svoju sobu… Tu se postavlja samo jedno pitanje – kako ste ih naučili da brinu o svojim stvarima, da preuzmu odgovornost? Ako idemo za svojom decom i sklanjamo igračke, ako sami pakujemo ranac detetu za školu, ako stalno opominjemo dete da se adekvatno obuče, počešlja, umije…da li smo mi model koji ukazuje detetu da treba da bude samostalno, da vodi računa o svojim stvarima i da preuzme odgovornost ili smo model koji kaže “Ne brini, ja ću sve uraditi, preuzeću sve tvoje obaveze!”.
Kao što vodite računa da naučite dete da se na ulici javi vašim poznanicima, da bude pristojno i ne govori dok vi govorite, naučite ga i da spremi svoje igračke tako što ćete mu na uzrastu od godinu dana pomoći, vi ćete spremiti većinu igračaka, ali radićete to zajedno sa vašim detetom, time ćete mu ukazati poštovanje i poverenje da je dovoljno samostalno da može da dobije zadatak. Kako dete bude starije tako će vaša pomoć u spremanju igračaka izostajati, a dete će postati svesno svoje odgovornosti. Ovo se ne odnosi samo na igračke, već i na oblačenje, hranjenje, sve one aktivnosti koje čine dan, vas i vašeg deteta.

Pravilo koje vam pomaže da postanete dobar model je i pravilo tri puta. Ovo je pravilo kojim uspostavljate poštovanje, autoritet i učite vaše dete da svaka akcija podrazumeva i određenu reakciju. Često se navodi da dete ne reaguje na zabrane ili jednostavne naloge poput „dođi“, „uzmi“, „nemoj“… Ideja je da detetu kažete jednom nalog i čekate reakciju par sekundi (dajte detetu vremena da čuje nalog ali ne i previše vremena da ga zanemari), ako reakcija izostane – opet izgovarate nalog ali ovog puta uz ime deteta ili dodir deteta po ruci, ramenu. Ako reakcija opet izostane, prilazite detetu, ponavljate nalog i izvršavate ga ZAJEDNO sa detetom. Primer: Ako ste detetu rekli “Daj mi čašu!” – uzimate detetovu ruku i zajedno sa detetom uzimate čašu, stavljate je u svoju drugu ruku i izgovorite “Izvoli” i “Hvala”. Na ovaj način dete povezuje da vaš nalog podrazumeva određenu akciju, te se uči komunikaciji što mu omogućava da i sam iskaže svoje potrebe i da vam se obrati, imajući poverenja da ni vaša reakcija neće izostati. Ako pak detetu više puta kažete isti nalog, a dete ne reaguje zbog čega vi ili odustanete, ili sami izvršite nalog, ili svoju pažnju zaokupite nečim drugim, dete neće vaše reči i nalog povezati sa akcijom, pa nemojte da se iznenadite ako dete postane “neposlušno”, ono samo nije svesno vaših očekivanja. Ovde je važno istaći da kada se radi o akcijama deteta koje ugrožavaju njegovu sigurnost, nećete čekati i dati detetu prostora već ćete odmah reagovati.

Treće pravilo je – pravila i granice ne isključuju vašu ljubav! Roditelji često brinu da nametanjem pravila, insistiranjem da se određen nalog izvrši ili reakcijom na postupak deteta koji ugrožava dete, pokazuju detetu da ga ne vole! Važno je znati da brigom o detetu, učenjem deteta pravilima i nametanjem granica vi detetu ukazujete na to koliko vam dete znači, koliko ga volite i koliko mu dobrog želite, i to dete oseća! Ovde se opet vraćamo na rečenicu sa početka teksta – ali vi u to isto morate da verujete. Šta to znači – kada dete radi ili zahteva nešto što u tom momentu nije dobro za njega ili nije moguće da mu se ostvari – jednostavno detetu recite NE! Ali to mora da prati i vaša gestikulacija, ne možete reći ne i u isto vreme se detetu osmehivati, ili mu izgovarati ne glasom koji nije autoritativan (pri čemu ne treba ni da vičete samo budite odlučni). NE ili bilo koja druga zabrana ili dopuštenje svakako treba da propratite i obrazloženjem, koji je opet u skladu sa detetovim uzrastom i mogućnostima. Ovakvim stavom vi umanjujete šansu da dete dugo negoduje, da neadekvatno reaguje jer učite dete autoritetu i poštovanju. Važno je reći da kada je dete preplavljeno određenom emocijom, sačekajte da se smiri i tek onda obrazložite detetu odluku, ali vaša odluka je i dalje konačna. Probajte, ali ne zaboravite – budite dosledni!

Pravilo objašnjavanja podrazumeva da svaku vašu akciju i akciju deteta (od samog detetovog rođenja) ispratite govorom tj. objašnjenjem onoga šta se u tom trenutku dešava. Jedna moja prijateljica je na ovaj način naučila svoju ćerku na najranijem uzrastu da postoji leva i desna strana. Kako? Svaki put kada je pomagala svojoj ćerki da se obuje ona joj je davala nalog “Sada stavi svoju desnu nogu u cipelicu” pri čemu je ispred detetove desne noge stavljala cipelu, dete je u početku to mehanički radilo ali je vremenom i sazrevanjem osvestilo različitost dve cipele i važnost obuvanja cipela na određenu nogu. Dete usvaja svaki vaš pokret i svaku vašu reč, objašnjavanjem svega što se oko deteta dešava i svega onoga što i samo dete stvara, vi mu otvarate vrata sveta i svih njegovih spoznaja.

I na kraju, dolazimo do teme tehnologije, koju svi oni koji su imali priliku da slušaju dr Ranka Rajovića, znaju, a ja ću je ponoviti (u nekom sledećem tekstu ću joj se i više posvetiti) jer u vaspitanju dece, tehnologija nam ni kriva ni dužna, zadaje najviše problema. Kako? Jedna mama mi je nedavno rekla, da kada svom četvorogodišnjem detetu treba da preusmeri pažnju sa nečega što želi a ne može da mu ostvari (pri čemu dete ima burnu reakciju) ona mu pusti crtani film ili mu da telefon. Time naravno nije rešila problem burnog reagovanja, ali je “kupila” vreme. Drugi roditelji su otkrili odličan način da umire ili zabave svoje dete tokom jela, daju detetu telefon ili puste crtani film. Upoznajem sve više roditelja koji su oduševljeni kako njihovo dete zna da koristi telefon/tablet, ali u isto vreme su zabrinuti jer je dete nesamostalno, burno reaguje kada mu nešto nije po volji, nema razvijenu komunikaciju… i opet dolazimo do roditelja kao modela i roditelja kao odgovorne odrasle osobe. Biti roditelj je posao od 24h, podrazumeva da nekada radite stvari koje vam nisu lake ili koje vam u tom momentu ne prijaju, ali vi ste model vašem detetu i vaša odgovornost je da naučite dete da bude odgovorno, sretno, da usvoji važnost pravilne ishrane i da nauči kako da umiri sebe a ne da odustaje u potrazi za jačom stimulacijom. Kako ovo utiče na vas – vaše dete će vam se obratiti za pomoć, utehu, savet, neće vas doživljavati kao pružaoca usluge već kao osobu spremnu da se uhvati u koštac sa svim preprekama. Naučićete dete da upoznaje svet oko sebe istražujući ga, a ne gledajući kako ga drugi istražuju. Vaše dete će lakše prihvatati izazove i premostiti prepreke, jer ste vi model koji ga tome svakodnevno uči.

Ljubite i grlite vašu decu, obaspite ih ljubavlju umesto igračkama! Igračke jesu važne, ali je detetu mnogo važnije vreme provedeno sa vama. Zajedničko vreme podrazumeva da ste usmereni jedni na druge, da nešto zajedno stvarate, da zajedno čitate knjigu (iako ste zapravo samo vi taj koji čita reči), da se golicate, ljubite, smejete. To su trenuci kojih će se dete uvek sećati, i koji će mu postati obrasci ponašanja. I vi ćete uživati, svesni da je to srž roditeljstva. Ali ne zaboravite, reči volim te i emocija koja ih prati ne treba da se daju samo kada je druga osoba to nečim zaslužila, govorite vašoj deci koliko ih volite i ističite ponaosob razloge vaše ljubavi (razlozi nekada ni ne postoje ali je u svemu prisutna ljubav), naučite dete da izjavljivanje ljubavi nije samo reč, da ona u sebi krije puno emocija, topline i osmeha. Neka vaše dete te iste opise prepozna u sebi samom i raste sa ljubavlju prema sebi, a budi ljubav i prema svemu onom što je izvan njega.

Biti roditelj je najvažnija uloga, nemojte osuđivati sebe zbog grešaka koje pravite ali kada ih primetite, nemojte ih izbegavati – suočite se sa njima i preuzmite odgovornost. Velika odgovornost je vaša, ali budite slobodni da je podelite i sa vašim detetom, ukažite mu poštovanje i poverenje, stvorite srećnu, samostalnu, samosvesnu osobu koja je spremna da i sama preuzme odgovornost i da u potpunosti iskoristi svoje potencijale, sigurna u „korenje i krila“ koja ste joj vi dali!

Piše Jelena Blagojev

 

Komunikacija na svakom koraku

Kada je beba mala, prvih meseci jedini način da stupi u kontakt sa svetom jeste plač. Beba komunicira. Plač je znak za glad, za preteranu toplotu ili hladnoću, za nezgodno namešteno ćebe ispod tela, kao i bol, ali i da je vreme za nove pelene ili spavanje. Jednom rečju, plakanjem dete obaveštava okolinu da je u pitanju neka neprijatnost. U većini porodica je tokom prvih godinu dana uglavnom na majci da primi, raspozna i tumači ove znake, ali i na njih adekvatno odgovori.

Kada se govori o prvom kontaktu deteta i roditelja, neizbežno je pomenuti pojam afektivnog vezivanja (eng. attachment) što, u najkraćem, predstavlja traženje i održavanje blizine sa drugom jedinkom. Psiholozi podsećaju da je osetljivost majke jedan od najvažnijih faktora za razvoj afektivne vezanosti. To upravo znači da ukoliko su majke dostupnije, osetljivije tokom komunikacije sa detetom i manje ometaju samostalno ponašanje deteta, ono će pre biti sigurno vezano. Usmerenost roditelja na um deteta je takođe važna, a to znači da se na dete gleda kao na misleće biće koje ima sopstvena mentalna stanja, a ne samo stvorenje čije potrebe treba zadovoljiti. Dakle, ako je roditelj u stanju da prepozna potrebe i inicijative sopstvenog deteta, vidi svet iz perspektive deteta i pravilno tumači njegove signale kao i da pruži utehu i sigurnost kada dete to traži, kod deteta će se razviti siguran obrazac vezanosti. Ovo je važno jer predstavlja temelj na kome dete dalje izgrađuje pozitivnu sliku o sebi i svetu i formira zdrave odnose sa drugima.

Reči kao znakovi

Poznato je da “najljudskija” moždana funkcija jeste govor. Prvih tri do pet godina života, detetov mozak se najbrže razvija, što u kontekstu govora i komunikacije sa spoljnim svetom znači da se u čeonoj zoni veoma brzo formira mnoštvo sinapsi među nervnim ćelijama. U tom delu mozga se nalaze zone za stvaranje sopstvenog govora (reprodukciju) i za njegovo razumevanje. Komuniciranje beba se ipak u početku svodi na različite reakcije na draži iz spoljašnjosti. Beba sa 2-3 meseca počinje da reaguje na tzv. socijalne draži: na pojavu poznatog lica ili glasa se osmehuje, a potom proširuje repertoar na gukanje, širenje ruku itd. Sa oko godinu dana dete pokazuje na stvari oko sebe čekajući reakciju (roditelja), a isti je slučaj i kod stvaranja prvih zvukova. Broj prvih zvukova i ranih reči zavisi od toga postoji li pozitivna reakcija okoline u vidu ohrabrenja ili ne. Za detetetovu kasniju komunikaciju je od ogromnog značaja to što u početku odrasli samo tumače njihove pravilno i nepravilno izgovorene reči, pa i pseudoreči (koje nemaju nikakvo objektivno značenje). Roditelji su oni koji daju smisao svemu izgovorenom od strane deteta i pomažu da razvoj govora teče svojim tokom. Evo jednog primera: dete u ovom uzrastu izgovara “ma” umesto mama, maca, malo. Jedine osobe koje mogu da pomognu detetu da ukaže na ono što zapravo želi jesu roditelji koji usmeravaju pažnju, tumače i dopunjavaju ovakve skupove glasova. Većina dece progovori oko druge godine, ali nakon što navrši drugu godinu, dečak ili devojčica doživljava nagli porast sposobnosti razumevanja, ali i upotrebe govora: rečnik i teme se rapidno proširuju, usvajaju se mnoga pravila komunikacije. Kako deca postaju starija, izgovaraju sve više novih reči a kasnije sklapaju rečenice i učestvuju u dijalogu. Uklapaju kraće rečenice koje su mogla da čuju u interakciji sa odraslima i tako uče da formiraju dužu misao ili pričaju priče. To se ne uči svesno i sa namerom, nego jedino kroz komunikaciju.

Znakovi bez reči

Sve pomenuto se tiče verbalnog komuniciranja i sigurno znate da to nije sve. Ogroman dijapazon znakova koje vam dete svakodnevno šalje neverbalnog je porekla. Pogled deteta, način na koji se kreće ili stoji, ritam disanja, pokreti usana, nosa i obrva…Sve to su potencijalni znaci. Dete nešto poručuje. Starija deca mogu da prenaglašavaju neke od ovih znakova i koriste ih sa namerom da dobiju odgovor od vas. Nasuprot tome, dok je dete mlađe, nije sposobno da upravlja ovim znacima, tj. da unapred razmišlja o njima i o tome kako deluju na spoljni svet. Recimo, to se dešava kada vaše dete zna kakav pogled ili ekspresiju lica treba da vam uputi da bi nešto dobilo ili ostvarilo. Takođe, ako dete sedi pognute glave jer je unapred smislilo da vam opiše da je tužno ili ljuto, uglavnom će “vrebati” kada ćete ga pogledati i sažaliti se. I tada komunicira sa vama, i to veoma intenzivno iako ne izgovara nijednu jedinu reč.

NTC program i komunikacija

U NTC programu se susrećemo sa najrazličitijom decom i stalo nam je da sa svakim ostvarimo dobar kontakt. Nije uvek sa svima njima jednako lako komunicirati. Poznato je da su neka deca otvorenija za razgovor, razmenu i poznanstva, neka su deca naklonjena individualnom radu pri čemu razmenjuju vrlo malo komentara, a takođe neka od njih imaju manjih ili većih poteškoća da iskomuniciraju ono što žele. Upravo nekoliko narednih primera iz prakse slikovito prikazuju složenost i tok komunikacije ali i potencijalne poteškoće:

  • Ovaj dečak je vrlo malo pričao. Na prvi utisak bi se reklo da je stidljiv, ali posle nekog vremena se moglo primetiti da uvek sedi sam, prati i popunjava zadatke samostalno i uspešno, ali retko dolazi u kontakt sa drugom decom ili se javlja da ispriča priču. Teško se dopiralo do njega.
  • Devojčica iz jedne grupe voli da priča o događajima u vrtiću i kod kuće, ali nakon nekog vremena postalo je jasno da ne razume verbalne igre koje su česte na radionicama. Tada obično drži širok osmeh na licu, a ponekad crta sa strane ili radi nešto drugo.
  • Činilo se da taj dečak ima neki strah, kočnicu…, a bio je odličan. Pogled mu je uvek bio pun razumevanja, ali se nikad nije javljao da bilo šta kaže. Jednom je pokušao da ispriča nešto, ali je brzo zamucao i odustao od toga.

Verovatno postoji mnoštvo priča sličnog sadržaja, bilo da se radi o vašoj deci ili su to priče koje razmenjujete sa drugim roditeljima, učiteljima, nastavnicima. Ovi primeri govore o tome koliko je komunikacija prisutna u svakom trenutku i koliko je važno biti osetljiv na sve znakove koje dete šalje, kako sa namerom, tako i bez nje. Svakako, u redu je biti u dilemi i u redu je zapitati se. Važno je samo ne zanemarivati ono što dete šalje kao poruku i uvek dati sve od sebe da se ona protumači ili još bolje, sa detetom prodiskutuje ukoliko je moguće.

Suština NTC programa, pored razvoja veština različitih grupa i nivoa kompleksnosti, jeste pružanje prilika detetu da učini prve korake u razvoju samopouzdanja, prepoznavanju i ostvarivanju sebe. Kroz NTC se ostavlja mogućnost da svako dete iskaže svoj lični doživljaj, ideju ili misao i podržava se međusobna razmena predloga i komentara. Pored toga, realizacijom grupnih igara, takmičenja ili jednostavnim pričanjem nelogičnih priča ohrabruju se sva deca, a pogotovo ona koja imaju najviše barijera i poteškoća u komunikaciji. Dok timski rade na formulisanju rešenja, ali i novih igara, dok slušaju jedni druge i vežbaju javni nastup, neprestano unapređuju svoje veštine koje su im potrebne za život sa drugima. Tokom svih tih aktivnosti deca dobijaju šansu za razvoj njihovog bića u celini: motorike, rezonovanja i pamćenja, ali i emocionalnog i socijalnog aspekta. Prilika da se oproba u najrazličitijim aktivnostima i stalno bude na neki način aktivno, ali i podeli sa drugima doživljaj ili svoju ideju, ostavlja detetu prostora da uči kako da ostvari kontakt sa svetom oko sebe. U svemu tome su potrebni odrasli koji će dete podržati i osvetliti mu put ka zdravoj komunikaciji.

Piše: Tamara Kostić

Literatura:
Meins, E. , Fernyhough, C. , Fradley, E. , & Tuckey, M. (2001). Rethinking maternal sensitivity: Mothers’ comments on infants’ mental processes predict security of attachment at 12 months. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 42, 637–648
Miller, G.A. (1981). Language and Speech, Freeman & Co Ltd
Weinfield, N. S., Sroufe, L. A., Egeland, B., & Carlson, E. A. (1999). The nature of individual differences in infant–caregiver attachment. In J. Cassidy & P. R. Shaver (Eds.), Handbook of attachment: Theory, research, and clinical applications (pp. 68-88). New York: Guilford Press.

Početak psihičkog života

Bebin unutrašnji svet je veoma kompleksan. Iako je odraslom čoveku obično lakše da ga pojednostavi, danas znamo da sva teška stanja i osećanja odraslog čoveka su zapravo ona koja dete doživljava već od prvog dana dolaska na svet. Danas je sve više u fokusu psihološka opservacija beba koja počinje još u intra-uterinom periodu putem ultra zvuka.

Kada počinje psihički život čoveka, često je pitanje. Psihoanalitičari ističu da su uslovi u kojima se beba stvara, a zatim rađa, već prvi bitni elementi njenog mentalnog života. Kada roditelji dovedu dete na terapiju, postavićemo važna pitanja, kao što su – da li je dete bilo željeno, kakva je majčina istorija, kakva je očeva porodična istorija, kakvi su njihovi međusobni odnosi, koji su još bitni elementi u roditeljskom odnosu, kakve su bile njihove fantazije o budućem detetu, u odnosu na prošla iskustva, kao i njihove duboke, izrečene i neizrečene želje i strahove.

Sredina koju predstavlja sama majčina utroba, ima veliki uticaj na fizički i mentalni razvoj deteta. Počev od hranljivih materija potrebnih za razvoj, do hormona koje majka luči tokom trudnoće koji direktno utiču na osećanja deteta, a koja mogu imati smirujući ili razdražujući uticaj. Majčin način života, ishrane, psihička i fizička stanja, stres, podrška okoline, a naročito oca, odrediće hemiju samog bebinog organizma i stvoriće određene asocijacije u ranom formiranju mozga.

Iskustvo roditeljstva je tesno povezano sa iskustvima sopstvenog ranog razvoja i odnosa sa sopstvenim roditeljima. Sama trudnoća pokreće određena infantilna stanja, napetost, strah od zavisnosti, nesigurnost i konflikte sa unutrašnjim roditeljima. Pre nego što je još rođena, nekad i pre nego što je stvorena, na bebu su usmerene projekcije roditelja. Primećeno je da dok posmatraju svoje dete, već i putem ultra zvuka roditelji izjavljuju „o, vidi kakav mrgud“ ili „kakva divna beba“, „kako šutira, biće fudbaler“ itd. Majke će različito tumačiti bebino kretanje u stomaku, neke će bebu doživljavati agresivno „beba šutira i ne vodi računa o majci“, neke će doživeti kao da beba želi da komunicira ili da joj se sviđa ono što doživljava. Na samom rođenju uobičajene su „etikete“ kao što su „Vidi, isti deda“, „Gleda isto kao stric Đuro, biće veliki šmeker“, „Vidi kako je kenjkava, kao tetka Lela“ itd.

Dete postaje onakvim kakvim ga roditelji vide i karakterišu, svojevrstan kolaž roditeljskih potreba i strahova. Dete za koji roditelji misle da je „kilavo“ će zaista biti „kilavo“, samo iz razloga što roditelji tako misle o njemu, te ga nesvesno i svesno uskraćuju za razvojna iskustva koja su mu potrebna da bi se izgradilo kao snažno ili vešto. Rečenica „Pusti ja ću, ne možeš ti to“ je najdirektniji protivnik detetovog zdravog razvoja.
Deca po prirodi zavise od odraslih i roditelji imaju moć nad decom, a ne obrnuto. Priroda je to udesila sa razlogom, jer dečiji nezreo mentalni aparat ne može da donosi važne odluke koje su deo svakodnevnog života. Svaki put kada dete ima moć u porodici, moramo se pitati ko mu daje tu moć.

Kada roditelj ne može da izađe na kraj sa detetom, treba da razmisli o celokupnoj porodičnoj situaciju u kojoj se on i dete nalaze. Možda je najbitnija poruka roditeljima da vode računa o sopstvenom mentalnom zdravlju. Roditelji zaokupljeni brigama, iscrpljujućim emotivnim stanjima, lošim međusobnim odnosima nisu na raspolaganju detetu koje je potpuno zavisno od njih. Zadatak broj jedan roditelja je da prepozna sopstvene brige i izvore nezadovoljstva i potraži podršku za sebe i na taj način poveća kapacitet za svoje dovoljno dobro roditeljstvo.

Piše: Maša Karleuša Valkanou

Izgubljeno vreme se teško nadoknađuje

Roditelji, ukoliko želite da razumete svet svog deteta, morate mu pomoći da izgradi svoj govor i jezik. Izgubljeno vreme teško se nadoknađuje. Kvalitet detetovog života, u velikoj meri zavisi od njegove sposobnosti da komunicira. I deca koja još ne pričaju, slušaju!

Da li se govorno-jezički razvoj odvija kod svakog deteta na isti način?

Većina dece sledi sličan put govorno-jezičkog razvoja. Svaka veština (motorika, govor…) ima svoj period kada je najbolje raditi na njenom razvoju. Taj period je poznat kao PERIOD POSEBNE OSETLJIVOSTI, period kada unutrašnji nagoni podstiču dete na određenu aktivnost. Dete tada usvaja određene veštine sa lakoćom i radošću. Faze u razvoju govora i jezika se odvijaju istim redosledom, kod sve dece ali period nastupanja određene faze i dužina trajanja te faze karakteristične su za svako dete. Raznolikost u usvajanju jezika je pod velikim uticajem sredine ali i stilova i temperamenata, kako dečijih tako i roditeljskih. Roditelji, Vi ste primarni jezični model svom detetu! Važno je kao roditelj pratiti i osluškivati svoje dete, prepoznati te periode i znati kako odgovoriti na njih. Moramo uvek imati na umu da je svako dete jedinstveno i da ima individualni tempo razvoja. Prvih šest godina je zaista uzbudljv period, tokom kog će dete usvojiti osnove komunikacije. Kako njegove jezičke veštine jačaju, moći će bolje da izražava svoja osećanja, misli i ideje, da sledi svoja interesovanja i razvija svoje talente, uči u školi i izvan nje.

Šta kada stvari ne idu kako očekujemo?

Mnogi mališani, predškolci i školarci imaju teškoće u jednom ili nekoliko područja govorno-jezičkog razvoja. Neka deca imaju poteškoće sa glasovima. Njihov govor je ponekad vrlo teško razmljiv za širu socijalnu sredinu. Manji broj ima problem sa sluhom, ne čuju dobro ono što ima se govori. Ima dece koja imaju uredan sluh ali i pored toga otežano razumeju tuđ govor. Neka deca imaju teškoće u usvajanju gramatičkih pravila. Nekima je teško upotrebiti govor u cilju zadovoljenja svojih potreba. Uzroci tome nekad mogu biti vrlo lako uočljivi, ali isto tako i vrlo teško prepoznatljivi. Neka deca sa govorno-jezičkim problemima prođu nezapaženo nekada i do polaska u školu. Kasnije u školi ispoljavaju velike teškoće u savladavanju pisanja, čitanja, računanja, imaju kratku pažnju, slabo pamćenje, zaboravljaju domaće zadatke, loše se organizuju u vremenu i prostoru i otežano uspostavljaju komunikaciju sa vršnjacima.

Značaj rane stimulacije!

Rana stimulacija je od presudnog značaja za sve veštine, posebno za govor. Najintenzivniji period razvoja govora je do treće godine života, period intenzivnog rasta i razvoja mozga. Ukoliko dete sa govorno-jezičkim problemima prođe nezapaženo od strane sredine tj. roditelja i izgubi senzitivni period za usvajanje govora i jezika, pod velikim znakom pitanja je da li će određene veštine biti savladane u punom obimu. Velika je greška roditelja koji tepanjem (maženje u govoru) pokušavaju da se približe detetu. Oni nesvesno podržavaju ovaj način govora kod dece čineći sebi i detetu medveđu uslugu. Na taj način podržavanjem nepravilnog izgovora kod deteta se učvršćuje loš obrzac, a kasnije je potrebno više vremena i truda da se razgrade naučene šeme, stvore i učvrste nove. U prilog tome govori i narodna poslovica: „Navika je jedna muka, a odvika dve“. Ne učvršćujte loše govorno-jezičke modele, već pomozite svom detetu da ih što pre prevaziđe. Omogućite deci više razvojno podsticajnih iskustava, jer rana iskustva oblikuju moždane strukture. Kada se neuronske mreže slože na određen način formirajući pogrešan obrazac, važno je na što ranijem uzrastu pregraditi stare i izgraditi nove veze, a to je moguće isključivo uz pomoć i aktivno učešće deteta i roditelja. Istraživanja pokazuju da dobre govorno-jezičke veštine imaju važnu ulogu u kognitivnom i socio-emocionalnom razvoju. Na žalost, mnogi roditelji čija deca kasne u govoru i jeziku i danas dobijaju „savete“ tipa: “Ne brinite“, “Muško je dete“,“Lenj je“, “Javite se za tri meseca“ i slično. Puno toga se desi za godinu dana. Veliki gubitak vremena je čekati tri i više meseci u ranom uzrastu. Nisu sva govorno-jezička odstupanja u ranom uzrastu podjednako alarmantna. Ali svako govorno odstupanje koje nosi i zaostajanje u razvoju jezika (leksika, morfologija, sintaksa, semantika, gramatika i pragmatika) potencijalno može biti ozbiljno.

Roditelji, preokrenite zabrinutost u zainteresovanost. I deca koja još ne pričaju, slušaju! Nikad nije prerano za stimulaciju govora i jezika. Bebe slušaju još u stomaku. Već novorođenče razlikuje mamin glas od ostalih. Rana izloženost govoru je stimulativna za razvoj govora deteta. Mnoga su istraživanja već pokazala da deca kojima roditelji govore i čitaju od najranijeg uzrasta, ranije izgovaraju prve reči, na ranijem uzrastu grade rečenicu, bolje čitaju i razmišljaju na kompleksniji način od dece kojima roditelji nisu pružali ovakvo bogatstvo.

Postoji veliki broj lako dostupnih tabela i mapa razvoja koje ovom prilikom nećemo navoditi, pratite ih i osluškujte svoje dete. Za sve nejasnoće, brige i pitanja tražite savet stručnjaka. Ne zaboravite da ste Vi glavno sredstvo putem kojeg vaše dete uči govor i jezik. Tokom prvih šest godina detetovog života imate jedistvenu i neponovljivu priliku da mu pomognete da usvoji svoju najvažniju i najsloženiju veštinu, koju će ikad naučiti – moć da se služi jezikom. Jezik je glavni način kojim će vaše dete komunicirati. Govorno-jezički razvoj je čaroban, zadivljujući proces – proces u kome oboje, Vi i Vaše dete imate glavne i međusobno isprepletene uloge. Kako dete raste, iznenadiće vas kako dete sa velikom lakoćom uči da komunicira bilo neverbalnim signalima ili verbalnim, toliko toga će dolaziti sasvim spontano. Otkićete i bićete neopisivo srećni kada shvatite da je vaše aktivno učešće obogatilo njegove ili njene govorno-jezičke sposobnosti. Celi taj put od prvog pogleda, osmeha, prve reči, rečenice je izazovan, prijatan i nagrađujući. Adekvatna i pravovremena stimulacija govora i jezika je jedna od najboljih prilika da stvorite pozitivan, trajan uticaj na život vašeg deteta. Srećno!

SAVETI:

  • Beba ne govori, ali dok sluša aktivira važne centre u mozgu i tako se priprema da progovori.
  • Pričajte sa bebom kao da sve razume: ko je došao, šta radi tata, šta mama sprema za ručak…
  • Najintenzivniji period razvoja govora je do treće godine života.
  • Dete usvaja jezički model roditelja, tj. onih koji provode puno vremena sa njim (baka, deda…).
  • Govor roditelja je važan i ne može ga zameniti govor koji dete dobija putem medija (TV, radio…).
  • Uvedite na vreme čvrstu hranu, jer ona pomaže u razvoju govora.
  • Ukoliko primetite problem, nemojte čekati, jer što duže čekamo teže ćemo pomoći detetu.

Autori teksta: Anica Jezdić, Ranko Rajović

 

Nakon 356 dana pripreme, 49 dana na kampu i 17 dana od poslednjeg kampa utisci su se polako slegli.


Avantura je počela na Žabljaku, nakon čega se nastavila na Gučevu i Jahorini, da bi se završila na kampu u Hrvatskoj u mestu Sveti Rok. Ako nas pitate koji nam je bio najlepši, odgovor bi bio isti kao kad deca pitaju mamu ili tatu “Koje ti je omiljeno dete?”, tako je i nama, “Svaki kamp na svoj način”. Krenimo redom.

Durmitor je sa svojom nadmorskom visinom, kristalno čistim jezerima i predelima od kojih zastaje dah bio odličan domaćin deci iz Crne Gore, ali i okruženja. Ove godine, neka deca koja su ranijih godina bila na Gučevu su odlučila da promene ambijent odabirom ovog kampa. Dugo ćemo pamititi deda Vukana koji je prvobitno zabranio da pravimo poligone i da se igramo na njegovoj livadi, koja je u blizini hotela. Kako je vreme prolazilo njega je sve više interesovalo šta mi to radimo i kada je proveo malo vremena sa nama, pokosio je deo livade osam dana pre nego što je planirao. Pošto je rekao da se to inače ne radi zbog kvaliteta sena, iskreno se nadamo da nam njegove krave neće zameriti i da će mleko, sir i kajmak ostati vrhunskog kvaliteta. Decu su bila oduševljena ovim potezom, jer niko to nije očekivao, pa su mu i simboličan poklon odnela. Na zagonetkama uz logorsku vatru, specijalni gost bio je deda Vukan koji je doveo svoje prijatelje sa unucima.

 

U vrsti odmah posle Durmitora, samo malo niža je njegova drugarica Jahorina. Tamo su nas ugostile naše kolege velikog osmeha i toplog srca, uvek spremni za druženje i zabavu. Prvi put smo imali NTC kamp u BiH i oduševili smo se decom koja su bila vredna, radna, spretna i okretna. Veliki plus bila je temperatura koja je bila više nego prijatna, što bi deca rekla “čak smo se noću pokrivali ćebetom”. Sva sreća pa je preko dana bilo toplo, pa smo mogli da isprobamo kako je trčati bos po stadionu dok su uključene prskalice. Najtoplije dane smo proveli u pećini Orlovača gde je temperature 20 stepeni niža, tako da ona jakna sa spiska stvari za pakovanje, nije bila višak. Čak smo i videli kosti medveda stare 16 000 godina, boravili u njegovoj dnevnoj i spavaćoj sobi, a karta za izlazak je bilo rešavanje zagonetnog pitanja koje nam je postavio Uroš Petrović.

 

 

Najviše vremena smo proveli na Gučevu, skoro dovoljno da se promeni adresa u ličnoj karti. Ovde ne možemo da ostanemo nepristrasni, jer je prvi NTC kamp ovog tipa održan baš tamo i deca koja dolaze su najčešće naši stari prijatelji, kamperi od ranijih godina. U prvi mah ne možemo sve da ih prepoznamo, jer deca rastu k’o iz vode, ali kad nam pritče u zagrljaj odmah nam je jasno o kome se radi. Iako naše Gučevo ne može da se diči visinom kao prethodne dve planine, može čuvenom travnatom nizbrdicom koja se proteže od hotela, pa sve do šume. Ove godine deca su održala kotrljijadu, pa je tako omiljena livada postala domaćin jedne nove discipline. Jedina zamerka bio je vreli avgust i deca su nas zamolila da sledeće godine smanjimo temperaturu. Mi ćemo nabaviti ventilatore za livadu, tako da je sve pod kontrolom.

 

 

Krajem avgusta posetili smo i NTC kamp u Hrvatskoj, koji je ove godine prvi put organizovan i sigurni smo da ćemo ih ponoviti, možda već na zimu. Divno mesto, blizu mora, blizu planine, blizu predela gde su snimane najlepše scene legendarnog filma “Winnetou”. Veliko uzbuđenje donela nam je poseta memorijalnom centru „Nikola Tesla“, gde smo se upoznali s velikim delima i idejama ovog bezvremenskog genija. Besprekorna organizacija i posvećenost naših kolega donela je nemerljiv uspeh. Deca su otišla kućama nasmejana i zadovoljna, prepuna životnih uspomena i novih poznanstava. Proveli smo nezaboravne dane prijateljstva. Uz nas je sve vreme stasit i veličanstvan, ponosno i dostojanstveno stajao Velebit.

 

Potvrda našeg truda je stigla uskoro u vidu brojnih pisama roditelja i dece. Sve zahvaljujući našem timu koji je sačinjen od iskusnih učitelja i vaspitača, mladih i vrednih entuzijasta, oni uvek imaju neku zanimljivu priču, interesantu igru ili zagonetno pitanje u rukavu, tako da dosada nikad nije gost na našem kampu. Tu je i raznovrsan sadržaj kampa koji je prvenstveno osmišljen od strane autora NTC programa dr Ranka Rajovića i koautora književnika Uroša Petrovića, a posle obogaćen i začinjen idejama naših maštovitih saradnika. Najteži momenat je kada se rastajemo sa decom, jer koliko se mi iskreno i drugarski ophodimo prema deci, oni to, iako ne znaju svi matematičke operacije, pomnože dvocifrenim brojem i vrate nam bez razlike.

 

Svašta može da se nauči od dece i to je jedan od najlepših delova kampa. Toliko toga osmisle i naprave od stvari iz prirode, a sve što pronađu u šumi, postaje rekvizit za igru. Iva i Veljko su pronašli štap koji je imao na sebi udubljenja, oni su pričali kako je to štap drevnog indijskog plemena. Insistirali su da dođe Ranko da im pomogne u dešifrovanju, kao jedina kompetenta osoba za to, a pomoć im je bila potrebna jer ipak imaju samo 5 godina. Petar i Vlada su patentirali džep koji su pravili pomoću čičkova. Kotrljanje po travi, fudbal na nizbrdici bosih nogu dok je s druge strane hotela ležao usamljeni betonski teren sa golovima koji čak imaju i mreže, traženje oblika od oblaka ili zvezda su samo neki od primera koje smo odabrali da dočaramo kreativnost dece. Ima jedan divan citat koji kaže “Nema sedam svetskih čuda u očima deteta, ima ih sedam miliona.”

 

UTISCI PREDAVAČA

Kada na odlasku sa kampa četrnaestogodišnja devojčica oduševljeno kaže :”Šta sam ja na kampu svašta naučila!!!” primenjujući NTC tehnike kojima je ovladala sve vreme se igrajući, dobijate potvrdu da svako ljudsko biće, bez obzira na godine voli da se igra i da se tako najbolje uči.
Slavica Bobić

NTC kamp je ono što decu vraća prirodi, daje im potpunu slobodu uma i tela, osmeh postaje zaštitni znak, a drugarstvo začin svakog novog dana. U NTC kampu deca se uče: samostalnosti, odgovornosti, komunikativnosti, strpljenju i razigranosti.
Nataša Nikolić

Dve godine idem na NTC kamp kao predavač i oba puta je premašio moja očekivanja. Kamp za decu predstavlja mesto gde oni saznaju da mogu učiti ne samo u školi kroz klasičnu nastavu, već i u prirodi uz zabavu i druzenje, interaktivne NTC igre, davanje i dobijanje odgovara na sve ono što ih zanima. Deca postaju jedan veliki tim koji pobeđuje dajući šansu sebi i drugima da daju odgovore na pitanja i misterije Uroša Petrovića, mnogo ideja i stvorenih šansi daje poen koji se prikazuje ne brojem već znanjem.
Jovana Anđelković

U odsustvu telefona deca su bolje i više komunicirala međusobno. Pažnja sa telefona je preusmerena na drugare i okolinu. Bez obzira odakle su došla i što se nisu poznavala pre kampa, deca su se zbližila i združila i pokazali su kako se brzo ostvaruje bliskost među decom. Posebno smo primetili kako su se deca iz dijaspore lepo uklopila sa ostalom decom.
Marina Ilić i Aleksandra Petrović

Bilo je tu djece iz grada i iz sela, s kontinenta, iz Slavonije, Zagreba, s Kvarnera, Istre, Dalmatinske Zagore i s mora, iz dijaspore…svi smo funkcionirali kao dobro uhodani mehanizam. Dječje srce prepoznaje drugo dječje srce. NTC, radionice i poligoni, razne igre, priče i pitanja, otvorile su nas i povezale. Zajedno smo otkrivali, kreirali, stvarali, osmišljavali, gradili, rješavali, veselili se… Navijali smo jedni za druge, uzajamno se bodrili i hrabrili.
Vedrana Jerkić, Ana Starešinić, Nevena Runjić

Nama je ovo prvi kamp u našoj organizaciji i, iako smo se ‘slomili’ tokom priprema i samog kampa, čini se da smo mi oduševljene više nego sama djeca. Koliko god smo aktivnosti smislile da djecu umorimo, izgleda kao da ništa nije bilo dovoljno, jer što su više bili aktivni, to su bili energičniji i srećniji. Ne sjećamo se da smo ijednom morali povisiti ton, niti ijednog ma ni sitnog problemčića. I na kraju, potvrda ovog što smo napisale su povratne reakcije roditelja, koji su oduševljeni više nego djeca i jedva čekaju sljedeći kamp, čak i ona djeca koji su sve vrijeme tražili roditelje su obećali da sljedeći kamp neće proći bez njih!!
Milica Božić

Jahorinom je svaki dan odzvanjao dječiji smjeh i dječija igra. Zamislite kako su djeca uživala radeći NTC poligon sa pogledom koji se prostire sve do Crne Gore. Svako jutro smo iznova upoznavali prirodne ljepote ove planine kada nije pod snijegom. A da ne pričam o noćnim šetnjama i doživljaju kada ti uz logorsku vatru zagonetne priče priča Uroš Petrović (poželjela sam da ponovo budem djete)… Rodila su se divna prijateljstva kako među polaznicima, tako i među nama odraslima. Kući smo otišli sa osmjesima na licu (taj osmjeh se, bar kod mene, zadržao čitavu narednu nedelju), ali i dozom sete u išćekivanju idućeg avgusta na našoj olimpijskoj ljepotici…
Ivana Savić

UTISCI DECE

Sve je bilo savršeno! Prezadovoljna sam. Iako je bilo malo starije dece, devojčice sa kojima sam se družila bile su super, a i mlađa deca su bila ok (nekad i veoma smešna).
Marina, 13 godina

S obzirom da sam prvi put na ovakvom mestu sve mi se zaista puno svidelo. Sve je bilo zanimljivo i ništa mi nije bilo teško, osim penjanja na Crni Vrh. Sve je bilo zabavno, upoznao sam nove drugare i učiteljica Slavica Bobić je bila dobra prema nama.
Aleksa, 10 godina

Mnogo je lepo, puno čistog vazduha, lepa je hrana, puno smo se igralu u prirodi i valjali po travi… Sve je bilo lepo samo kratko traje.
Ognjen, 8 godina

Na kampu mi je bilo odlično, a najbolje je bilo kad smo gradili kućice od drveta jer smo dobili nagradu za najbezbedniju kuću!
Danilo Toza, 8 godina

Kamp je fenomenalan! Sve mi se mnogo dopada a sledeće godine ću ići na dva kampa!!! Naročito mi se dopada što ste dodali glumu sa Tijanom Kesić.
Tijana, 12 godina

Lepo je!
…..Nisam baš dobra sa komplimentima
Jelena, 13 godina

Bilo mi je kao kod kuće sa dve mame: Marinom i Sandrom
Kosta, 6 godina

Bilo mi je prelepo. Sve je bilo odlično, sem nekih šetnji po vrelom danu. Dopala mi se priča uz logorsku vatru i pravljenje kolibe. Bilo je zanimljivo kotrljanje niz brdo. Najzanimljiviji mi je bio Uroš Petrović zbog zagonetnih pitanja. Vaspitacica Jana je bila odlična. Dopalo mi se da visim na grani.
Maša, 7 godina

Ovo mi je treći put da sam na NTC kampu. Bilo je odlično, hrana je bila dobra, instruktori posvećeni i daju sve od sebe, aktivnosti su bile dobro raspoređene (jutarnje razgibavanje po mom mišljenju nije potrebno), svaki dan je bio ispunjen, uvek smo imali neku aktivnost, pa čak i uveče smo igrali košarku sa Vukom i Nemanjom. Jedina mana kampa je sto traje veoma kratko 🙂
Gvozden, 12 godina

Zbog mojih voditelja od prosle godine Vuka i Nemanje, ja sam jedva čekao kamp 2017. Nikada u životu nisam upoznao bolje i pametnije momke. Sve što oni govore i rade ja obožavam. Želio bih da ih poznajem cijeli svoj život!!!
Alek, 11 godina

Piše: Katarina Rajović

Kako vreme prolazi deci

Hoćemo li stići već jednom?
Evo, još malo.
[još malo prošlo]
Jesmo?
Pa sad smo ti rekli, još malo.
Pa prošlo je već puno.
Samo ti se čini.
Jooj, vozimo se već hiljadu sati.
Vozimo se pola sata. Stižemo za 5 minuta.
Koliko je to?
Kao jedan Duško Dugouško, od početka.
[prolazi večnost]

Iako bi pet minuta svima trebalo da bude baš toliko: pet minuta, tih nekoliko momenata detetu od pet godina prolazi drugačije nego osobi od dvadeset i pet. Čistom računicom dolazi se do toga da dan jednom petogodišnjaku traje otprilike 1/1800 njegovog života, dok dan osobi koja ima pedeset i pet godina traje približno 1/20000 njenog života. Naučnici kažu da nam vreme prolazi brzinom koja je srazmerna kvadratnom korenu godina koje imamo [1]. Ovo znači da godina prolazi sporije skoro tri i po puta detetu od pet godina, nego čoveku od pedeset i pet. Mnogi kažu da vreme leti, i čini se, što je osoba starija, uverenija je u to – čini joj se da se život odigrao u treptaju. Ali nije u pitanju ovde samo matematika – odnos današnjeg dana i svih proživljenih dana. Ima tu još nešto.

Kad je sve novo i ništa se ne podrazumeva

Deci je svako iskustvo novo; ili u najmanju ruku nije još ustaljeno i pretvoreno u rutinu, bilo rutinsku percepciju ili rutinski odziv. Recimo, malo dete koje je dovoljno blizu prozora da vidi goluba koji je upravo sleteo na sims, ovaj prizor će veoma burno doživeti. Uslediće paleta reakcija – sve u vezi sa ovim događajem biće mu novo. U jednom danu dete prođe kroz mnogo ovakvih njemu nesvakidašnjih i novih doživljaja. Odrasla osoba, sve i da gleda kroz prozor, ako uopšte i registruje tog istog goluba, najčešće mu neće pridati ni mrvicu pažnje. A zašto bi? Videla ih je već na stotine, zna da će da „posedi“ na simsu koji sekund, malo izguguče i odleti. Ništa novo, ništa neočekivano. I ništa pogrešno. Sve u svoje vreme, mentalna energija se ne rasipa olako. Dok se mozak još intenzivno razvija, količina mentalne energije neophodna za normalno funkcionisanje je velika. Do četvrte godine metabolizam mozga postaje duplo brži nego što je kod odraslih, i ostaje visok sve do početka puberteta. Dete neverovatnom brzinom uči, pa se energetski resursi ulažu skoro isključivo u sadašnji trenutak, jer mentalni modeli sveta moraju konstantno da se podešavaju kako bi došlo do optimalne adaptacije. S druge strane, odrasli imaju izgrađene šablone po kojima funkcionišu i retko kad iskaču iz svojih mentalnih navika i rutina. Ova važna funkcija mozga, neuralna adaptacija, koja učestale stimuluse čini neprimetnim, obezbeđuje optimalno i efikasno korišćenje kognitivnih resursa. Međutim, ova optimizacija podrazumeva manje obrađenih infomacija na svesnom nivou i na nivou koji zahteva pažnju, pa se formira manje „zgusnuta“ memorija, što posledično utiče na doživljaj prolaznosti vremena.

Kad vreme prestane da postoji

Iako se čini, pogotovo retrospektivno, da godine detinjstva protiču polako i da se vremenu tada nigde ne žuri, deca većinu svog „budnog“ vremena provode u aktivnosti u kojoj osećaj za vreme potpuno nestaje. Ova aktivnost je igra. U igri dete iskusi tzv. stanje toka (eng. flow), što je stanje zanosa, kompletne koncentracije i obuzetosti trenutnom aktivnošću. Čovek se pretvara u svoj rad, dete u svoju igru, nestaje osećaj i sebe i vremena. U ovim momentima zanosa luči se dopamin, naša biološka nagrada koja dolazi u vidu osećaja zadovoljstva. Što nam je svet poznatiji, i manje nov, veća je verovatnoća preživljavanja, pa se i ponašanje koje osnažuje radoznalost i potragu za novim dobro nagrađuje. Iako je i kod odraslih ovo ponašanje zastupljeno, kod dece je ono nerazvodnjeno. Dopamin ima važnu ulogu u percepciji vremena, pa i nije čudno što vreme deci prolazi drugačije. Bolesti koje karakteriše abnormalan nivo dopamina, poput šizofrenije, Parkinsonove bolesti i ADHD-a, u isto vreme dovode do primetnog iskrivljena u percepciji vremena [2].

Sve u svoje vreme

Dopustite detetu da mu vreme sporo prolazi, jer ta dragocenost nije večna. Ne gušite mu vreme različitim aktivnostima koje su tu da se pobrinu za neprekidnu animaciju. Zašto? Šta će naučiti o sebi i o svetu ako mu neumorno „ispunjavate“ vreme. Naučiće da ga juri, ali ne i da ga kreira i oseti. Neka oseti teret vremena, nek se izgubi u vremenu, neka nauči sa njim da živi, a ne da od njega beži. „Vreme leti“ onome ko od njega beži. Detetu vreme jeste; juče i sutra su samo neke mutnjikave reči koje veliki koriste. Ono tek treba da nauči da se mentalno projektuje. Priroda je tako namestila i ako nam vreme leti, ne znači da nešto pogrešno radimo. Kad bi odrasli funkcionisali kao deca, kognitivni aparat bi se pregrejao, raspao. Ali detetov svet se tek formira, i osim zadovoljenja fundamentalnih potreba, njemu se ništa ne podrazumeva, ništa nije očekivano i ništa se ne očekuje, ništa nije „normalno“, „tako je kako je“ i „pa dobro, ništa strašno“. Sve ima galaktičke razmere. Pomislite koliko probi i grešaka je potrebno detetu za jednu prostu, ali pravilno iskorišćenu rečenicu poput „muka mi je“. Šta sve ovom podvigu prethodi? Dete je čulo od nekoga „Muka mi je“, pa je isprobalo ovaj izraz kada mu je bio zapušen nos ili kada mu je bilo pretoplo. Ali odziv okoline nije bio odgovarajući. S druge strane, koliko mučnina je prošlo u agoniji i neznanju – dete oseti da nije sve kako treba, traži pažnju i pomoć odraslih, frustrirano je jer ne zna da objasni problem, pa usledi plač nemoći. Koliko je vremena i kognitivnih procesa bilo neophodno za pogodak poput „Muka mi je“. Nagrada koja usledi nije za potcenjivanje jer dolazi u vidu pravilno usmerene pažnje odraslih, bilo to i zaustavljanje automobila na deset minuta. Ovaj pogodak, pravilno uparivanje, ostavlja dete sa osećajem „to je to“. Jedno po jedno “to je to” vremenom dovodi do sve većeg osećaja sigurnosti, mogućnosti predviđanja ishoda, svojih i tuđih reakcija, formiranja navika i autopilot funkcionisanja. Svet postaje manje nepoznato, predvidljivije mesto, a dete postaje odrasla osoba. I ništa loše u vezi sa tim. Uviđanje uzročnosti se nagrađuje životom.

Vreme nam leti jer smo u konstantnoj borbi sa njim. Malo dete većinu vremena provodi baš tu gde jeste. Jeste li ga posmatrali nekada kako pažljivo vezuje pertlu ili začuđeno gleda goluba na prozoru? Kao da sutra ne postoji. S druge strane, čini se da odraslima samo sutra i postoji. Kad bismo na momenat zastali, možda bi nas deca naučila da vrednujemo baš taj trenutak u kojem jesmo.

Piše Iva Rajović

 

[1] Lemlich, R. (1975). Subjective acceleration of time with aging. Perceptual and Motor Skills, 41(1), 235-238.
[2] Allman, M. J., & Meck, W. H. (2011). Pathophysiological distortions in time perception and timed performance. Brain, 135(3), 656-677.

Kako pomoći deci

Učitelji primećuju i godinama upozoravaju da je svaka nova generacija dece motorički malo slabija u odnosu na prethodnu. Kakva ih budućnost očekuje ako znamo da motorički razvoj utiče i na kognitivni razvoj? NTC program stavlja na prvo mesto pokret i to moraju da budu kompleksni pokreti (rotacija, ravnoteža, fina motorika, dinamička akomodacija oka, trčanje, skakanje…) u kombinaciji sa misaonim procesima (misaone klasifikacije, serijacije i asocijacije). Na taj način, i direktno i indirektno, utiče se na razvoj detetovih kognitivnih sposobnosti.

Već nekoliko godina organizujemo NTC kampove, vodimo gradsku decu u prirodu. Roditelji nam sve češće govore da se danas deca boje da idu sama napolje, ispred zgrade ili kuće. Ranije su se deca bojala strašnih scena na TV-u, a rado i bez straha sate provodila napolju. Naša deca danas radije biraju TV, računar, tablet ili pametne telefone koji nude mnoštvo strašnih i agresivnih sadržaja. To našu decu ne plaši, niti zabrinjava veliki broj roditelja. To znači da decu moramo vratiti tamo gde pripadaju, u prirodu. I kada konačno dođu u netaknutu prirodu, kada prvi put čuju žuborenje potoka, huk reke, okliznu se na vlažnu mahovinu, prvi put saznaju šta je kopriva, gotovo uvek se desi da prvi ili drugi dan imaju strah. Redovno su tu pitanja o zmijama, o vukovima, o medvedima, o orlovima… A mi ih učimo o svim tim životinjama i mnogim drugim stvarima kroz različite aktivnosti; u šetnji, u noćnom posmatranju zvezda, na poligonima, pa i u učionici ali na drugačiji način nego u školi.

Deci je lakše da uče usput, pa na pitanje: “Vijugavi voz mi jako liči na jednu životinju! Odgovori na koju?”, pronalaze da je odgovor sakriven u pitanju (zmija). Zatim postavimo i zagonetno pitanje: „U kakvoj su vezi anakonda i broj 60?“ Dobijemo desetine ideja, na primer „Anakonda živi 60 godina“. Odgovaramo da je to divna ideja, ali da anakonda živi 10 godina. Ideje se ređaju bez straha da će pogrešiti (anakonda pojede plen od 60 kilograma, vidi 60 metara u daljinu, spava 60 minuta dnevno…). Svaku ideju pohvalimo, kratko analiziramo, dok ne dodjemo do odgovora da je mala anakonda dugačka 60 centimetara. Na taj način deca usput nauče mnogo toga o zmijama. Cilj ovakvog pristupa jeste da deca nauče nešto novo, ali primarno da nauče da misle, da daju svoje ideje, da slušaju druge, da povezuju. Ili ih pitamo: „Šta je to, ostavlja vidljiv trag na zemlji, a ne vidimo kad hoda?“ Posle nekoliko pokušaja (vetar, senka, puž, mrav…) dolazimo do odgovora – krtica. Takav način učenja liči na igru i deca ga prihvataju. Kasnije u šetnji tražimo neki krtičnjak ili nešto što smo naučili pomoću zagonetnih pitanja, pa tako prepešačimo i do tri ili četiri kilometra dnevno.

Ako i postoji neki strah od šume, kratko traje jer deca brzo shvate da su bezbedna, da je šuma lepa i da dokle god se pravilno ponašaju prostora za strah nema. Obično prvi dan gledaju insekte, fotografišu skakavce, a ako vide žabu to je opšte veselje. Trče, raduju se, a oni hrabriji uzmu neku granu pa usmeravaju žabino kretanje prema vodi. Tek kad se oslobode tog straha, mogu da osete čari prirode, strme padine, razgranate krošnje sa čijih visokih grana se pružaju novi vidici… Bude i poneka ogrebotina, ali njih sa ponosom pokazuju.

Deci je potreban kontakt sa prirodom, jer pozitivno utiče na celokupni razvoj. Nažalost, realnost je drugačija i pokazuje da deca sve više vremena provode u virtuelnom svetu. Tamo dožive avanturu, strah, zadovoljstvo, iščekivanje, reše problem i budu preplavljena hormonima dobrog raspoloženja. Stalno prelaze na novi nivo, ne shvatujući da tome nema kraja. A svet koji je izvan toga, svet koji prolazi, možda i ne primećuju. Često se roditelji žale da deca čak i na moru traže da igraju video igrice, a ako im roditelji ne dozvole kažu da im se ne ide na plažu, jer ih navodno boli glava, pa ostaju u sobi u svom virtuelnom svetu. Poslednjih godina istraživanja pokazuju da takva deca imaju smanjene kognitivne sposobnosti. Ako se preskoči kritičan period u okviru kog dete treba da stekne određenu sposobnost ili da savlada određenu veštinu, mnogi naporu uloženi kasnije postaju uzaludni. Jasno je da je posao deteta je da trči, da skače, da bude što više na igralištu, u šumi, u parku, ali i da se isprlja, da padne, da pokisne, premoreno uveče da legne u krevet. Podjednako je važno da bude u kontaktu sa drugom decom, sa decom sa kojom se slaže i sa decom sa kojom se ne slaže, sa odraslima, sa sobom (kroz aktivnosti u kojima svojom voljom usmerava pažnju), i da kroz ove situacije razvija svoje motoričke, emocionalne i socijalne veštine. Kada će naučiti da izgrade odnos sa drugima, da komuniciraju, da postanu pažljivi i obzirni, da sagledaju tuđa stanovišta, da se nose sa svojim reakcijama i da ih kontrolišu? I kada dete spremiti za život ako ne sada?

Utiske mame čije je dete bilo na NTC kampu možete pročitati ovde.

NTC kamp na Durmitoru, 2017.

 

Autori teksta: Ranko Rajović, Anica Jezdić

 
cross linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram