Na TV Euronews gostovao je dr Ranko Rajović, autor NTC programa i govorio o razvoju dece, uticaju videoigrica, objasnio mehanizam razvoja zavisnosti, granicama koji roditelji (ne) postavljaju, šta uraditi, koje su alternative, koliko kretanja je detetu potrebno…

Kineskoj deci ispod 18 godina biće dozvoljeno da igraju onlajn videoigre jedan sat petkom, vikendima i tokom praznika. Na nivou države su smanjili količinu vremena koju maloletnici mogu da provedu igrajući onlajn igre kao odgovor na sve veću zabrinutost o problemu zavisnosti od takvog sadržaja.

“Njihovo iskustvo ukazalo je na to da roditelji na vreme ne prepoznaju da su im deca zavisna od igranja videoigara, jer uglavnom dugotrajno sedenje ispred ekrana ne shvataju kao bolest i alarm da treba da reaguju. To nije problem samo u Kini, već i širom sveta uključujući i Evropu”, kaže za Euronews TV dr Ranko Rajović, docent na Pedagoškom fakultetu u Kopru gde predaje neuronauke u vaspitanju i obrazovanju.

Objasnio je da deca brzo postanu zavisna, i da čak ni najmlađa nisu pošteđena. Dr Rajović objašnjava da do zavisnosti brzo dođe tako što se jako brzo smenjuju dopaminsko endorfinski ciklusi (endorfinski receptori su zapravo i morfijumski receptori) i javlja se brza smena osećanja  – od sreće do uzbuđenja,  od tuge do radosti. Tako nešto, kaže on, nije prirodno i zdravo, pre svega za razvoj mozga.

Kako se stvara zavisnost?
“Kada pređe prvi nivo, dete doživi određenu nagradu i srećno je. Za minut ide novi nivo igre i ono iščekuje novu dozu sreće (endorfini), a pre toga ima iščekivanje (dopamin) da li će preći novi nivo i doživeti uspeh. Ta osećanja se smenjuju više puta za period od 10 minuta, što je kratko i nije prirodno stanje. Upravo tako se stvara zavisnost”, objašnjava Rajović.

On navodi upravo “mlađa deca mogu jako brzo i lako i da postanu zavisnici od onlajn igrica”.

“Detetu od šest godina je dovoljno oko nedelju dana da se stvori zavisnost. Oni znaju i da se zaključavaju u WC ili u sobu i da igraju pola sata duže od dogovorenog sa roditeljima. Umeju lako ih prevare. To da ih  roditelji teško kontrolišu i to nije ništa novo”, kaže on.

Navodi da je u jednom istraživanju sa prof. M.Ružić,  proveravao u kom periodu su deca u tinejdžerskom periodu aktivna na internetu, na telefonu.

“Instalirali smo program u telefone dece kako bismo videli kada su aktivni. Pokazalo se da ga većina dece koristi od jedan do tri ujutru, a to je period kada roditelji spavaju. Zbog toga je i teško kontrolisati ih”, objašnjava on.

Rajović dodaje da je još jedno svetsko istraživanje pokazalo da pasivnost utiče na to da se mozak sporije razvija i da je to usko povezano sa satima i satima provedenim u igranju igrica.

“Jedno američko istraživanje je pokazalo da se tokom igranja videoigrica kroz duži period  smanjuju duboke regije mozga, a one su vezane za kognitivne, saznajne, procese. Na taj način se mozak oštećuje ili usporava razvoj, naročito kod dece koja su u razvoju. Ne samo to, deca su zbog igranja igrica slabija i motorički, padaju im i pažnja i koncetracija. Pojavljuje se i novi kognitivni problem, to je hiperpažnja i nedostatak duboke pažnje, što postaje sve veći problem“, dodaje on.

Dr Rajović dalje kaže da roditelji treba da budu svesni da su oni ti koji uvode pravila, a ne deca.

“Roditelji moraju da se edukuju. Mi moramo da budemo svesni da okruženje utiče na razvoj mozga, a ne da ga roditelji forsiraju tako što žele da ga što pre informatički opismene ili ga vode na niz aktivnosti. Mozak se najviše  razvija do pete, sedme i 12 godine i to uglavnom kretanjem, ne preteranim edukovanjem. Ako nema kretanja, slabije se povezuju regije mozga. Potrebno je voditi decu u parkove, gde ima uzbrdica, nizbrdica, prepreka (slika ispod pokazuje deo NTC parka u NTC klubu Dedinje u Beogad).


Uz kretanje važne su igre za razvoj duboke pažnje (Čoveče ne ljuti se, šah, a razvili smo i NTC šah za koji smo dobili nagradu u okviru jednog EU projekta, za najbolju igru), jer na taj način im poboljšavamo kognitivne sposobnosti” na kraju naglašava Rajović.

Video snimak: https://www.euronews.rs/srbija/drustvo/17912/gde-prestaje-granica-zabave-zavisnosti-od-video-igara-nisu-postedena-ni-najmlada-deca/vest#brid_cp_Brid_67411438

Deca su prinuđena da što više vremena provode kod kuće. Sa kojim problemom se zapravo suočavaju i roditelji i deca?

Iako nadomak proleća, koje po pravilu nagoveštava lepo vreme, sate i sate provedene napolju u igri i druženju, oderana kolena i prljave ruke, dešava se nešto drugačije. Skoro preko noći smo se našli u situaciji koja od svih nas zahteva baš ono suprotno: što manje druženja, što manje boravka van kuće. I što čistije, odnosno dezinfikovane ruke.

Uprkos stresnim okolnostima, životni tempo se naglo umiruje, a dane počinjemo da provodimo isključivo u krugu najbližih. Mnogi roditelji tragaju za aktivnostima kojima bi detetu za vreme ovog mirovanja, tako nesvojstvenog dečjem duhu, mogli kvalitetno da ispune vreme i u dečji dan unesu malo dinamike.

U ovom periodu kada nije preporučljivo da se deca vode na rođendane, igrališta, parkove, druženja, suočeni smo sa problemom dosade kod najmlađih, ali možda i nas starijih (tekst o dosadi, autora NTC programa dr Ranka Rajovića, možete pročitati OVDE). Potrebno je istaći da dosada predstavlja važan faktor razvoja i jedan je od mnogih osećaja koje dete mora da spozna i da nauči sa njim da se nosi.

Na neka, u ovom periodu kućne izolacije aktuelna pitanja dr Ranko Rajović, autor NTC programa, daje odgovore.

Deca će sigurno ispitivati roditelje o novonastaloj situaciji. Kako im odgovoriti?

Jasno je da se situacija sasvim menja kada dete po ceo dan, danima, nedeljama, mora da je kod kuće, bez dodatnih organizovanih aktivnosti i druženja. U ovakvim okolnostima svakako preporučujemo umereno planiranje detetovog slobodnog vremena, pogotovo kada mu „zapne“ u osmišljavanju aktivnosti.

Uz to postoji i drugi problem, a to je strah koji se javlja kod dece, jer deca nepogrešivo osete zabrinutost svojih roditelja. Potrebno je deci objasniti da je u pitanju jedna drugačija vrsta gripe, koja za njih nije toliko opasna, ali jeste za starije članove porodice i da se zato uvode mere opreza. Mogu čak i da osmisle igru, da zapravo kroz igru vežbaju važne elemente zaštite od infekcije, npr. da se „takmiče“ i da što manje puta u toku dana dodiruju lice, oči, nos, usta i da „prekršaj“ beleže na posebnom papiru. Uveče mogu da pogledaju ko ima najmanje prekršaja i to je pobednik za taj dan. Deca će pratiti roditelje i beležiti negativne poene za roditelje, a u isto vreme trudiće se da ne dodiruju svoje lice. To je važna prevencija, a uz nekoliko takvih igara, biće im zanimljivo. Naučiće da beleže poene, da sabiraju ko je pobednik za jedan dan, za nedelju dana, za mesec dana. Mogu se uvesti i neke simbolične nagrade. Urođena želja da dobro urade neki zadatak, posebno je izražena kod male dece, pa putem igre uvek možemo osmisliti nešto što je korisno za njih.

Šta je najbolje da ponudimo deci, jer znamo da niste pobornik preteranog gledanja televizije?

 

U ovakvim situacijama, kada je dete danima kod kuće, a sada će to biti nedeljama, možda i duže, javlja se problem, jer dete ima potrebu da se kreće. Naravno biće omogućeno da članovi domaćinstva izađu u park, u šetnju, ali nažalost većinu vremena deca će provoditi kod kuće. Potrebno je napraviti raspored dnevnih aktivnosti, jer će biti lakše i roditeljima i deci. Na primer ujutro je spremanje doručka, dete aktivno učestvuje. Posle toga je vreme za učenje ili crtanje, čitanje knjiga za stariju i čitanje slikovnica za mlađu decu. Roditelji mogu da koriste različite situacije, recimo ako je zamagljeno staklo, dajemo detetu da nešto nacrta.

Mogu da gledaju edukativne emisije o prirodi, životinjama, a starija deca mogu da gledaju školske emisije. Oko podne kreće priprema za ručak, pa onda ručak, a posle toga dete ima svoje slobodno vreme. Popodne mogu da se igraju društvene igre, posebno one koje razvijaju duboku pažnju. Najbolja igra je šah, zatim jamb, ali može da posluži i „Čoveče ne ljuti se“ za mlađu decu. Postoje i NTC igre za duboku pažnju koje su više puta nagrađivane u okviru EU projekata i na međunarodnim naučnim konferencijama, koje su namenjene deci od 5 do 14 godina, a posebno bih istakao NTC šah, NTC tablić i novu igru Zeleno je više.

Posle društvenih igara, kreće priprema večere, zatim večera i eventualno još malo da ostanu uz roditelje (neki porodični film, možda društvene igre ili čitanje knjige). Uz sve pobrojane aktivnosti važno je osmisliti igre sa kretanjem, pa bi roditelji morali da naprave male poligone. Sve te savete ćemo objavljivati u okviru projekta „Vreme za NTC“, a NTC tim intenzivno radi na čitavom nizu predloga aktivnosti i igara, za decu od 3 do 8 godina. Uradićemo i neke igre za stariju decu, koje će biti dostupne svim roditeljima na društvenim mrežama (Facebook stranica NTC sistem učenja), a svaki dan u 11h objavićemo nešto novo. Deca vole takmičenje, pa ćemo uvesti najboljih 10 predloga za svaki dan, dodeljivaćemo bodove, a na kraju meseca sabiraćemo bodove. Najboljih 10 igrača, dobiće na kraju meseca posebne nagrade.

Kako će izgledati pomoć deci i roditeljima u okviru projekta „Vreme za NTC“?

Već sam pobrojao neke aktivnosti, tj. igre poput takmičenja u (ne)dodirivanju lica, zatim crtanje po staklu (može i na ogledalu), a biće i ozbiljnije igre, koje aktiviraju motoričke i matematičko logičke aktivnosti i pomažu u ukupnom razvoju deteta.

Jedna od NTC igara sa kretanjem i razmišljanjem je Čarobna linija. Roditelji zalepe široku lepljivu traku u hodnik i kažu detetu da to nije za njega, jer je to teško. Svaki put kad roditelji prolaze kroz hodnik, hodaju tako da idu stopalo pred stopalo. Dete će naravno pokušati i biti srećno kada uradi ovaj „težak zadatak“. Čim uspešno savlada taj zadatak, dan kasnije, roditelji urade nešto malo teže. Npr. hodaju unazad i opet kažu, da je to previše teško i da to nije za njega. Kada i taj deo savlada, uvodi se još jedan element koji je važan za razvoj deteta. Roditelji zalepe na tu široku traku markere u boji (crveni, plavi….) i kažu da je to samo za velike i na primer kada dođu do crvenog markera urade 2 čučnja, kada dođu do plavog urade jednu rotaciju. Naravno da će i dete to uspeti, ali će dete proći 100 puta kroz hodnik u toku dana, uradiće 200 čučnjeva, 100 rotacija. Možda ovo liči na manipulaciju, ali ako kažemo detetu da hoda po liniji jer je to dobro za njegov kognitivni i motorički razvoj, verovatno da ono to neće ni raditi. Može se kasnije dodati žuti marker (za 3 skoka u mestu), zeleni, narandžasti itd.

Dobra igra za više članova porodice je Mudra lopta. Za igru je potrebna lopta, a u njoj učestvuju igrači koji stoje u polukrugu i vođa igre. Zadatak je da vođa igre loptom dodirne i imenuju tri dela tela, a zatim loptu baca jednom igraču koji je hvata, ponovi ista tri dela tela, pritom ih dodirne loptom i vraća loptu vođi igre. Na primer vođa igre dodirne glavu i izgovori glava, zatim dodirne lakat i izgovori lakat i na kraju dodirne koleno i izgovori koleno. Kada dobaci loptu drugom igraču, on to ponovi. Kada svi ponove prva tri pojma, onda se prelazi na sledeći nivo igre, a tada svaki igrač smisli nova tri dela tela, vodeći računa da igrači pre njega nisu spomenuli ni jedan. Ukoliko je potrebno, početni nivo igre se može preskočiti i odmah ovako igrati. Lopta se nasumice baca igračima, tako da svi u svakom trenutku treba da budu skoncentrisani kako bi uhvatili iznenada bačenu loptu i ispunili zadatak. Igra nije takmičarskog karaktera, ali se može igrati „na ispadanje“ – ukoliko neko ne uhvati loptu ili ponovi neki deo tela koji je već bio spomenut. Igra ima više varijacija i kada im postane lak nivo koji igraju, onda se zada da izgovore samo prvo slove (G, L,S = glava, lakat, koleno) ili da imenuju neke predmete i životinje koji počinju na to slovo (globus, lasta, stolica)

Niz sličnih igara i predloga ćemo objavljivati redovno i biće dostupno svima koji žele da unesu korisne aktivnosti koje poboljšavaju i motorički i kognitivni razvoj deteta. Iako će ovo biti težak period, moramo se naoružati strpljenjem, a uz puno razumevanja i ljubavi deca će dobiti sve što im je potrebno, a to su smeh, radost i sigurnost roditeljskog doma.

Doktor Ranko Rajović je jedan od najvećih stručnjaka u našem regionu kada je u pitanju rani razvoj dečje inteligencije. Član je Mense i Veća za darovitu decu. Kreirao je i NTC program za edukaciju roditelja i učitelja koji se sprovodi u 17 zemalja Evrope. Doktor Rajović za B92 govori o faktorima koji utiču na razvoj inteligencije kod dece, greškama koje roditelji prave pri odgajanju deteta, funkcionalnom znanju i uticaju savremenih tehnologija na sreću dece.

Koje greške najčešće prave roditelji pri odgajanju dece?

Posle skoro 20 godina rada u ovoj oblasti, mogu da grupišem greške u nekoliko kategorija. To je kada roditelji sebi olakšavaju i smanjuju obaveze oko deteta i rešavaju problem dosade svom detetu, a da ne znaju da je dosada važan faktor razvoja. Posebna grupa grešaka je prezaštićivanje.

Razumem roditelje koji imaju puno obaveza i onda gledaju da sebi malo olakšaju neke stvari, ali moraju da znaju da to može da ošteti razvoj deteta.

Dešava se da roditelji guraju dete u kolicima do druge, treće ili čak četvrte godine života. Kada ih pitam zašto to rade, obično dobijam odgovor “Lakše nam je”.

Drugo, daju mekanu, pasiranu hranu do druge ili treće godine i odgovor je isti – “Lakše nam je”.

Takođe, recimo, roditelji po podne žele malo da se odmore. Došli su konačno kući posle osmočasovnog radnog vremena, doveli dete iz vrtića, a dete im skače po glavi, po stolovima, stolicama. Hoće da ide u park ili na igralište. Onda nekako najlakše rešenje jeste uključititi TV, gde dete pronalazi nešto interesantno i što mu okupira pažnju.

Međutim, važno je da roditelji razumeju šta se detetu dešava u glavi kada ima problem dosade (više o tome: Dečji sat drugačije kuca)

Dosada je neprijatno stanje i dete traži da mu roditelji pomognu. Pre 20 i više godina dete je samo rešavalo problem dosade tako što ide na igralište ili u park, pronalazi vršnjake i igra se. Danas su tu roditelji koji pomažu detetu da savlada problem dosade tako što ih animiraju, kupuju video-igrice ili igračke koje dete poželi, ili mu organizuju pet različitih aktivnosti. Tako dete nema vremena da zaviri u svoj svet, da istražuje, da rešava problem dosade, a ono čak i ne zna šta znači reč “dosada”.

Često ističete da je prezaštićivanje velika prepreka za razvoj deteta. Zašto je važno da se roditelji ne ponašaju tako?

Mi smo biološka bića i razvijamo se u interakciji sa prirodom i moramo da budemo izloženi okruženju. Dete mora da trči, da preskače, možda i da padne i izguli kolena i laktove. To je zato što se dete u tom procesu razvija i povezuje motoričke i misaone procese.

Imam primer kada su u jednoj školi u Somboru roditelji peticijom tražili da se ukine kros, jer dete kada trči kroz šumu može da zapne za koren drveta, da padne ili da stane na neku neravninu i da ugane nogu, da doživi neku težu povredu, pa da će roditelji da tuže školu ukoliko dođe do povređivanja.

Pozvali su me iz škole, održao sam predavanje roditeljima, tako da su već sutra povukli peticiju.

Generacije dvadesetog veka odrasle su uz, uglavnom, strože režime vaspitanja, dok se današnji roditelji kritikuju da su prevše blagi. Šta je zlatna sredina?

Traženje granice prezaštićivanja i strogog vaspitanja je zapravo mudrost roditeljstva. Dete mora da ima jasne granice koje postavljaju roditelji. Prirodno je da dete pokušava da pređe preko te granice, ali granica je tu, pa ćemo lako vratiti dete. Ukoliko roditelji ne postave granicu i dozvole detetu da radi šta hoće, onda ulazimo u problem, jer dete sebi ne može da odredi granicu. Ako ovo znamo, onda uz puno ljubavi i strpljenja nećemo da pogrešimo.

Opšta navika roditelja, čija deca odrastaju uz pametne tehnologije, jeste da im daju telefon ili tablet u ruke kada nemaju vremena ili načina da ih animiraju. Kako savremena tehnologija utiče na razvoj dece?

Nove tehnologije su korisne, ali roditelji moraju da znaju da mogu biti štetne ako ih dete puno koristi.

Štetnost je u tome što dete gubi osećaj vremena, pa može da igra i po 20-30 minuta, ima slučajeva da dete igra igrice i po dva ili tri sata. Uz gubitak osećaja za vreme ii nedostatka dosade, dete prima preko video-igrica stotine impulsa i svaki uspešno urađen zadatak u video-igrici ispunjava ga srećom. Onda nastavlja dalje sa igrom puno uzbuđenja i iščekivanja, pa opet pređe novi nivo i opet je srećno. To prelazi u naviku i niko više ne može da zameni video-igricu.

Tada roditelji pokušavaju da izvuku dete iz tog začaranog kruga. Zato je važno da se u startu defnišu granice i da se drži tog dogovora.

Nasuprot ranijim istraživanjima, pojavila su se nova koja tvrde da za razvoj inteligencije nije važna samo genetika, već i okruženje deteta. Vi kažete da je genetika važna 100 posto, a okruženje skoro 100 posto. Šta je još značajno za razvoj inteligencije i da li propušteno može da se nadoknadi?

Uz genetiku i okruženje, važna je ishrana trudne žene, kao i majke koja doji bebu.

Isto tako značajna je i hrana koju dajemo detetu. Genetiku ne možemo da menjamo, ali zato okruženje i ishranu moramo da uvažavamo.

Poznato je da je formiranje mozga najintenzivnije tokom trudnoće i u prvim godinama života deteta. Profesor Lajtman sa Harvarda čak i tvrdi da su ljudi fetusi do treće godine, jer mozak još nije završio razvoj.

Zato je najvažniji period za razvoj mozga upravo taj – trudnoća i prvih nekoliko godina života. Važno je da ishrana bude mešovita, sa što manje industrijski prerađene hrane. O tome se puno toga zna i piše, ali jedan oligoelement je izuzetno važan za povezivanje neurona, a njega nema dovoljno u ishrani. To je jod. Upravo zbog manjka joda u ishrani, uvedena je jodizacija soli, ali poznato je da trudnice, kao i mala deca ne mogu da unose puno soli.

Zato je važno da se izvor joda pronalazi u namirnicama (morski proizvodi, jaja, mlečni proizovodi…), a ne u soli.

Pojedine namirnice mogu da blokiraju unos joda u organizam (kelj, karfiol, kikiriki i pojedini lekovi), pa je najbolje da se jod unosi kroz mineralne vode koje sadrže prirodno rastvoreni jod.

Bolje je da o tome roditelji vode računa dok je dete malo jer se kasnije neke stvari ne mogu popraviti.

Upravo za roditelje sam napisao knjigu “IQ deteta – briga roditelja”, da nauče šta je korisno, a šta štetno za razvoj deteta u prvim godinama života.

Kritikovali ste način na koji je koncipirano obrazovanje u zemljama bivše Jugoslavije. Naveli ste da je naš region među slabijima u Evropi na skali Međunarodnog programa provere učeničkih postignuća, a to je tako jer đaci imaju slabo funkcionalno znanje. Ono je usko u vezi sa aktivnostima deteta, pa kako te aktivnosti treba da izgledaju?

Ono što kritikujem je nedostatak neuronauka u pedagogoji, jer smatram da moramo da uvodimo savremenije metode i da pomognemo deci.

To znači da prvo edukujemo roditelje i da ih naučimo koje su aktivnosti dobre, a koje štetne za razvoj deteta, pa tek onda da naučimo vaspitače i na kraju učitelje.

Roditelji su često zbunjeni. Pojavljuje se čitava jedna industrija koja nudi rešenje roditeljima. Nude se “proverene” metode, a niko ne zna ko je to proverio, ni koji je to naučni časopis objavio.

Roditelji, zbunjeni, vode dete na dve-tri različite aktivnosti, a da pritom, ne znaju šta da očekuju, kakav će biti rezultat, da li je to korisno ili nije za dete. Neka uvek dobro razmisle šta je korisno, šta dete voli, da li dete rado ide na tu aktivnost ili odbija da ide.

Kada roditelji urade svoj deo posla, onda dete prelazi u školu, pa moramo da uvodimo nove metode, kako bismo razvili funkcionalno znanje, tj. da osposobimo dete da povezuje naučene informacije.

Funkcionalno znanje je važno za budućnost, jer već danas možemo da vidimo da puno zanimanja koja su među najtraženijima nisu ni postojala pore 10 godina. To znači da je priroritet svake države da razvija funkcionalno znanje i da učimo decu da povezuju informacije koje su naučili, jer od toga zavisi i njihova budućnost.

Često govorim da dete već sa tri godine, kada nauči svoj jezik (što je najteže što ćemo naučiti u životu), može da radi i neke kompleksnije stvari kroz igru i tako aktivira neke misaone procese i sposobnosti koje mu ostaju ceo život. Ako propusti taj period, onda neće da razvije biološke potencijale u punom obimu.

Gledajte da dete bude spretno i okretno, pričajte mu odmalena priče, čitajte im knjige, provodite puno vremena u prirodi, neka hodaju bosi kad god to mogu, neka nauče neke veštine (da sade cveće, da šiju, da pecaju, da znaju da zakrpe gumu na biciklu) i postavljajte im pitanja za razmišljanje.

Izvor: b92.net

Kada se dete rodi i u narednih par godina ono je u stalnoj i intenzivnoj vezi sa onima koji o njemu brinu, a najčešće najintenzivniji odnos sa osobom koja najviše vremena provodi sa njim što je uglavnom majka. Posmatrajući mamu odnosno način na koji se ponaša u interakciji sa njim, dete dobija prvu sliku o svetu čiji je nedavno postao stanovnik. Nažalost, u mnogim porodicama odnosi nisu idilični, a dete vrlo brzo postaje toga svesno na svoj način. Pozitivni obrasci ponašanja, ali i negativni prenose se kroz generacije, i nijedan čovek nije imun na njih.

Psiholog Džon Bolbi uočio je da veza koju dete sa majkom formira u najranijim godinama predstavlja temelj za njegov dalje život, odnos sa drugim ljudima i mentalno zdravlje. Svoju teoriju nazvao je Teorija afektivnog vezivanja, a ona je danas opšte poznata i koristi se u interpretaciji mnogih životnih problema.

Jedna od Bolbijevih parola je da dete treba da oseća da ga mama razume i prihvata da bi stvorilo realnu i snažnu sliku o tome ko ono (u detinjstvu, ali i kasnije u životu). Po ovom autoru, dete ima snažnu potrebu za odnos sa majkom kao što ima potrebu za hranom i vodom.

U odnosu na to da li je majka tu kada je detetu potrebna i da li na pravi način shvata i odgovara na njegove potrebe, razlikujemo osnovne vrste afektivne vezanosti deteta sa majkom:

Foto: Youtube screenshot

 

Sigurna afektivna vezanost

U slučaju sigurne afektivne vezanosti važi pravilo da dete oseća da je mama tu za njega. Razume kada mu je potrebna, ali i kako da na pravi način odgovori na njegove potrebe. Zbog toga, dete je spremno da istražuje svet oko sebe, zaigrano, lako uspostavlja odnos sa drugima oko sebe, svet je za njega bezbedno mesto. Sebe doživljava kao biće vredno pažnje. U odraslom dobu postaje stabilna i samopozdana osoba, uspešna u poslu, prijateljskim i porodičnim odnosima. Nema strah od razdavajanja, jer zna da će mama (i drugi bliski ljudi) biti tu za njega kada se vrati (važi za detinjstvo, ali i odraslo doba).

 

 

Foto: Youtube screenshot

Nesigurna afektivna vezanost

Ako majka retko ili ponekad (nepredvidivo) odgovara na detetove potrebe, ono će sa majkom formirati nesigurnu afektivnu vezu. U slučaju da je majka fizički prisutna i stara se o detetu na svoj način, ali ne na onaj koji je stvarno povezan sa njegovim potrebama, dete će postati povučeno, izolovano, sebe će doživljavati kao biće koje nije vredno pažnje. Oko sebe stvara “štit” i ne veruje nikome oko sebe, pa ima probleme da sa drugima uspostavi odnos u detinjstvu, ali i kasnije, što se odražava na kvalitet njegovog života u svim segmentima. Deca (i odrasli) koja su nesigurno vezani plaše se da odu od majke (ili druge osobe) jer ne znaju da li će biti tu za njih kada se vrate.

Još jedan način na koji dete može biti nesigurno vezano za majku je ukoliko ona odgovara adekvatno na njegove potrebe, ali samo ponekad. Njeno ponašanje je nepredvidivo i detetu nikada nije jasno šta može da očekuje i da li će majka izaći u susret njegovim osnovnim potrebama. Iz tog razloga, dete stalno nadgleda i prati mamu što mu onemogućava spontanu igru i istraživanje. Slika o sebi je mahom negativna, kasnije u životu drugi ga vide kao nepredvidivu osobu, sklonu čestoj promeni raspoloženja. Za ovu decu karakteristična je burna i naglašena emocionalnost, sve sa ciljem da privuku maminu pažnju.

Foto: Youtube screenshot

 

 

Stil afektivne vezanosti zavisi od mnogih faktora, a umnogome je uslovljen odnosom koji smo formirali sa bitnim odraslim osobama u detinjstvu, i mahom se prenosi na odnos sa partnerom, ali i našom decom.

Ako želite da vaše dete bude sigurno vezano za vas, da se oseća zaštićeno, bezbrižno – mazite ga, pričajte sa njim, stavljajte mu do znanja da je voljeno. Na ovaj način deca će izgraditi pozitivnu sliku o sebi i drugima, koja će ih pratiti kroz život i značajno uticati na njegov dalji tok.

Preuzeto sa bebac.com

PISA test

Kada se u javnosti pominje PISA test, govori se o poređenju Srbije sa drugim zemljama, pojmovima kao što su pismenost i funkcionalno znanje. Šta se meri ovom studijom i zašto baš na tim kriterijumima? Čemu to služi? Ko učestvuje i zašto?

Realizacija PISA (Program za međunarodnu procenu učeničkih postignuća) testiranja počela je u svetu 2000. godine kada je OECD (Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj) prepoznala važnost procene obrazovnih postignuća u kontekstu društvenih promena u celom svetu. Sa namerom da prate i procenjuju kvalitet, pravednost i efikasnost obrazovanja, zemlje članice OECD-a i partnerske zemlje na svake tri godine od tada testiraju postignuća dece u domenima čitalačke, matematičke i naučne pismenosti. Na taj način sve države učesnice mogu da prate konkurentnost svog obrazovnog sistema i u skladu sa tim da ga menjaju i modifikuju. Posle više od 15 godina procene i praćenja rezultata, postalo je jasno da dominiraju države Istočne Azije i da ostale države sve manje zauzimaju jedno od prvih 5 mesta na listi ispitivanih kategorija.

Šta se zapravo meri PISA testom

U odnosu na neka ranija testiranja i studije, PISA uvodi pojam funkcionalne pismenosti koja predstavlja nivo razvijenosti ključne kompetencije koja je od presudnog značaja za redovno i adekvatno učestvovanje u društvu. Uvođenje pojma kompetencije sugeriše da se ne radi samo o znanju stečenom u školi i van nje, nego i o mogućnosti da se to znanje upotrebljava u novim, ali relativno tipičnim i očekivanim životnim situacijama. Priča o ovom pojmu je znatno šira od znanja jer obuhvata i veštine na konkretnom nivou u određenom domenu i stavove prema oblasti, sopstvenom znanju i sposobnostima.

Primera radi, matematička pismenost se razlikuje od školske matematike i matematike kao discipline. Biti matematički funkcionalno pismen danas znači poznavati matematičke alate i rezonovati logičko-matematički u situacijama rešavanja određenih realnih životnih izazova, bilo da su oni lični, profesionalni ili od javnog interesa. Ako od 4 modela automobila treba odabrati najpogodniji uzevši nekoliko kriterijuma u obzir (zapreminu motora, cenu, starost automobila i pređenu kilometražu), to znači da treba koristiti matematička znanja i veštine kako bi se na jedan set pitanja iz ove oblasti odgovorilo. Kada treba koristiti matematičke operacije kako bi se rešio zadatak popunjene USB memorije i uprazniti mesto za određene fajlove, takođe se govori o funkcionalnoj matematičkoj pismenosti (ovo su dva primera zadataka zadatih na PISA testu 2012. godine.).

Pored navedena tri domena u kojima se funkcionalna pismenost testira (čitalačka, matematička i naučna), 2012. godine dodata je oblast rešavanja problema, a kasnije i finansijska pismenost.

Šta nam govore rezultati

Poslednji rezultati objavljeni su 2016 godine i tada je Tibor Navračič, evropski komesar za obrazovanje, kulturu, omladinu i sport Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) izjavio:

„Osnovne veštine su ključne ne samo za školski već i uspeh u daljem životu, obrazovanju i na tržištu rada. Preveliki broj mladih Evropljana je nedovoljno pripremljen za izazove modernih društava koja odlikuje visoki stepen inovacija. Moramo da nastavimo da pomažemo državama članicama da prevaziđu nedostatke povezane sa društvenim ili imigrantskim poreklom. Važnu ulogu u tome igraju visokokvalitetno obrazovanje i briga u ranom uzrastu, baš kao i dobro obrazovanje i obuka učitelja. Čvrsto sam uveren da će preduzimanje odlučne akcije danas doprineti smanjenju socijalne isključenosti u budućnosti i izgradnji socijalno kohezionog evropskog društva.”

Na tom testiranju, učestovale su po prvi put sve države članice EU. Preko 15% testiranih učenika nije uspelo da reši zadatke koji zahtevaju minimalnu sposobnost samostalnog razmišljanja u jednoj od oblasti obuhvaćenih testiranjem. Stručnjaci koji se bave ovom problematikom, prognoziraju da će rezultati biti bolji, međutim čini se da se ponovi isto posle svakog PISA ciklusa i da očekivani rezultati, nažalost, izostaju.

U pretposlednjem testiranju u kom je Srbija učestvovala, 2012. godine (nije učestvovala 2015. godine), od ukupno 65 država prema postignućima u matematičkoj pismenosti, našla se na 43. mestu, u domenu čitalačke pismenosti na 45. mestu i naučne na 47. mestu. To praktično znači da je oko jedne trećine učenika/ca iz Srbije funkcionalno pismeno u ovim domenima (matematička pismenost: 34,6%, čitalačka pismenost: 36%, naučna pismenost: 32,6%). Ovakvi poražavajući rezultati govore o tome da kroz obrazovanje u Srbiji deca ne usvajaju kompetencije za život u društvu koje se u ovom veku izgrađuje. To što se postignuća dece koja rastu i školuju se u Srbiji nalaze znatno niže kako na mernoj skali nivoa pismenosti, tako i na listi država učesnica PISA studije, bez sumnje znači da treba preduzimati izvesne korake na planu obrazovnih politika. Stavljanje fokusa na rani razvoj, premeštanje težišta sa predmetne na međupredmetnu kompetentnost, organizovanje procesa učenja i podučavanja u skladu sa životnim situacijama, drugačija obuka nastavnog kadra… samo su neke od opcija čija bi razrada potencijalno mogla da doprinese višim nivoima postignuća dece.

Potrebne korenite promene

Ono što je od izuzetne važnosti, a ostalo je nepromenjeno od samog početka drugog milenijuma, jeste status obrazovanja u društvu. Rad na kvalitetu obrazovanja ne nalazi se na listi nacionalnih prioriteta. Dok se to ne promeni, ne možemo da govorimo o društvu znanja i ravnopravnoj trci sa državama koje su daleko ispred po pitanju postignuća. Potrebno je menjati pristup učenju i podučavanju kako bi se deca usmeravala da aktivno misle i povezuju informacije, a ne da uče reproduktivno. Ako deca tokom školovanja analiziraju, kreiraju i razmatraju kritički umesto da budu podsticana da memorišu informacije, ne samo da će biti uspešnija u rešavanju svakodnevnih problema, nego će imati i potpuno drugačiji stav prema sopstvenim veštinama i znanju. Posedovaće znatno viši stepen samopouzdanja, samoregulacije, motivacije za saznavanjem novog i korišćenjem usvojenog jer će učenje za njih ostati igra i nakon detinjstva tokom daljeg školovanja.

Sigurno da nije problem samo u školskom sistemu, jer je mnogo faktora koji utiču na razvoj kognitivnog funkcionisanja dece, posebno u prvih 6-7 godina života. Učitelji primećuju da su nove generacija učenika već prilikom upisa u školu slabije u odnosu na prethodne dve generacije, pre svega motorički, zatim pažnja i koncentracija, opšte znanje je slabije i rečnik siromašniji. Ovom trendu čini se da doprinosi i pojava promene kognitivnog funkcionisanja naše dece. Deca danas teško dostižu stanje duboke pažnje, a njihovim kognitivnim stilom uglavnom dominira hiper-pažnja. Teško im je da sede, da slušaju da se skoncentrišu. Sa promenom kognitivnom stila, neminovno se menja i pristup učenju i način usvajanja informacija, što se sve ogleda u obrazovnom postignuću. Tu se nalazi jedan od ključnih problema, tj. da li će deca biti bolja ili slabija, ako ne budemo menjali ništa? Potrebne su korenite promene, ali one moraju obuhvatiti i predškolski period i edukaciju roditelja, jer oni su ključni u razvoju dece. Roditelji nesvesno prave greške i tako usporavaju ili oštećuju razvoj deteta.

Priprema dece za budućnost

Kada krajem godine, tačnije 3. decembra 2019 godine budu objavljeni rezultati PISA testiranja za prošlu godinu, biće puno pitanja, nedoumica, naravno i lutanja, šta i kako dalje. Testirano je preko 500 000 učenika iz 80 država, a nakon objave rezultata krenuće analize, traženje rešenja, šta i kako menjati u obrazovanju. Svake tri godine, tj. nakon svakog PISA testa rade se obimne analize i predlažu reforme u školskom sistemu. Nažalost, pokrenute reforme u većini ispitivanih država nisu do sada dale zadovoljavajuće rezultate. Postoji napredak u pojedinim ispitivanim kategorijama, ali rezultat je ispod očekivanog. Ekonomske studije pokazuju, kao i izveštaji pojedinih analitičara, da je funkcionalno znanje važno za razvoj ekonomije. Jedan od razloga uvođenja PISA testiranje jeste i pokušaj da se uporede i analiziraju obrazovni sistemi različitih država, da se uvedu promene ako je potrebno, da se vidi zašto je neka država uspešnija, zašto neke države zaostaju i da se omogući državama učesnicama da donose strateške odluke u obrazovanju. Testirajući petnaestogodišnje učenike, koji će biti ekonomski produktivni za 15-20 godina, PISA test predstavlja jedan od važnih pokazatelja ekonomskog razvoja države za 15-20 godina.

Važna činjenica u svemu ovome jeste podatak da od 10 najtraženijih zanimanja u svetu, čak 9 nije postojalo pre 10 godina. To praktično znači da spremamo decu za zanimanja koja još ne postoje. Jasno je, da je prioritet obrazovnog sistema da učimo decu da misle, a ne da uče napamet, a dete počinje da misli i povezuje podatke pre škole, pa je potrebno u reformu uključiti i predškolske ustanove.

Decenijama unazad, velik broj društvenih sistema u svetu se pomerio od standarda pismenosti postavljenog u prethodnom veku. Biti pismen za život i funkcionisanje u savremenom društvu sada znači nešto potpuno drugo i mnogo je više od čitanja i pisanja koje se smatralo najvećom vrlinom i najvišim nivoom pismenosti nekad. Treba biti svestan toga da PISA rezultati nisu jedini pokazatelj kvaliteta obrazovanja i kompetentnosti za životne prilike 21. veka i da je to samo jedno od gledišta na problematiku ovog tipa, ali je ono vrlo relevantno i korisno je razumeti ga.

Autori: Tamara Kostić i Ranko Rajović

Uskoro počinje serija tribina i predavanja za roditelje, u 10 gradova Srbije,  o zanimanjima budućnosti i šta čeka našu decu za 10-15 godina i kako im pomoći.

Počinje nova školska godina, prvaci kreću u školu, roditelji i učitelji su jednako uzbuđeni, posebno oni kojima je ovo prvi đak u kući ili učitelji kojima je ovo prva generacija. Stariji učitelji kojima je ovo četvrta ili peta generacija imaju ista osećanja, ali manje intenzivna. Imaju rutinu, iskustvo, znanje, postali su specijalisti u komunikaciji sa roditeljima, ovladali pedagoško psihološkim metodama, znaju da zavežu pertle na 8 načina, pa i da prepoznaju prve simptome dečjih bolesti. Oni bi morali više da se čuju, njihovo mišljenje može puno da pomogne u strategiji formiranja novih generacija i tako pozitivno utiču na budućnost koja neće imati razumevanja za naše greške. Učitelji, koji rade 10 i više godina, primećuju da je svaka nova generacija prvaka, malo slabija u odnosu na prethodne dve generacije. Slabiji su pre svega motorički. Slabija je pažnja, koncentracija, fond reči je smanjen, opšte znanje je slabije. I svaka nova generacija je slabija, a to znači samo jedno – da će se taj trend nastaviti, ukoliko nešto značajno ne promenimo.

Pitanje može i drugačije da se postavi. Šta će biti sa novim generacijama dece, ako budemo ostavili iste metode? Hoće li postati bolji? Sigurno da neće i to je dovoljan znak da moramo nešto da menjamo.

Gde i kad je nastao ovaj problem? Jasno je da je nastao u periodu pre škole? Kako ga uopšte nazvati? Možda ovako – da li vaše dete zna da skoči unazad. Skok i kretanje nazad su važni elementi detetovog razvoja, a ako izostanu mogu negativno da utiču na kognitivne funkcije.

Okruženje se brzo menja, a to je zapravo najveći faktor rizika za nove generacije. Mozak je dosad imao jasnu liniju razvoja, genetske kodove koji se aktiviraju i otključavaju u određeno vreme i pokreću razvoj misaonih procesa, povezujući nervne puteve u vrhunski biokompjuter i to bi modernim rečnikom nazvali – formiranje hardvera. Biološki aktivatori formiranja hardvera jesu kretanje, trčanje, skakanje, vrtenje, penjanje, sakrivanje, razmišljanje, povezivanje informacija, hodanje po strminama i kosinama, boravak u prirodi, na igralištima, jer u periodu ranog detinjstva to sve osigurava povezivanje važnih regija mozga. Izostankom ključnih elemenata koji stimulišu razvoj mozga, smanjenim boravkom u prirodi, smanjenjem ukupnog kretanja dece, možemo očekivati promene u strukturi mozga novih generacija. Upravo to pokazuju nova istraživanja, gde se jasno vidi smanjenje pojedinih struktura velikog mozga, što može negativno da utiče na kognitivni razvoj deteta.

Po svemu sudeći period pre škole je ključan za razvoj i povezivanje velikih regija mozga, a tu najvažniju ulogu imaju predškolske ustanove i roditelji. Sigurno je svima jasno da nikakva reforma obrazovanja neće mnogo pomoći ako ne uključimo roditelje i ako oni ne urade svoj deo posla. Edukacija roditelja će uskoro postati prioritet, jer okruženje je jako važno za razvoj  inteligencije i ukupnih sposobnosti, a brze promene okruženja stvaraju nove probleme, puno pitanja i roditelji često ne znaju kako da se postave. Roditeljstvo je postalo mnogo ozbiljnije nego što je to bilo pre 40-50 ili više godina. Za početak, roditelji proverite, da li vaše dete može da skoči unazad (uzrast 4-5 godina), da li može da podigne domali prst kada raširi prste na čvrstoj podlozi, a da pritom ne pomeri ostale prste (5-6) godina i da li zna da zaveže pertle.

Jedan od vodećih stručnjaka za rani razvoj dece, dr Ranko Rajović, predavač na Pedagoškom fakultetu u Kopru (odsek neuroedukacijske nauke), saradnik UNICEF-a za rani razvoj i autor NTC programa, u okviru koga je osmislio nove metode treninga koje će sprovoditi u NTC školici sporta sa saradnicima iz KK Partizan. Metode su namenjene deci uzrasta od 5 do 8 godina, a uz motoričke sposobnosti, razvijaju i pažnju, koncentraciju, povećavaju brzinu donošenja odluke, snalažljivost i utiču na povećanje kognitivnih sposobnosti. 

Više detalja: https://ntcucenje.com/ntc-sport/

Uskoro počinje serija tribina i predavanja za roditelje, u 10 gradova Srbije,  o zanimanjima budućnosti i šta čeka našu decu za 10-15 godina i kako im pomoći. Moto cele akcije je “Da li vaše dete može da skoči unazad”.  Tribine se održavaju uz podršku Kabineta ministra za inovacije i tehnološki razvoj, a prva predavanja biće održana u Staroj Pazovi (13.9) i Čačku (26.9).

Izvor: Detinjarije.com (link: https://www.detinjarije.com/ranko-rajovic-da-li-vase-dete-moze-da-skoci-unazad)

Pitanje je kako će naša deca funkcionisati za 5 do 10 godina, kako će se snalaziti u okruženju koje se brzo menja, ako nisu savladali osnovne socijalne veštine.

Često sam išao da decom na Frušku Goru, uvek je bilo nekih zanimacija, beru se visibabe, organizujemo razna takmičenja, kao što je na primer trka ili skok u dalj. Deca vole da se takmiče, ali vole i kad odrasli njihovo takmičenje ozbiljno shvate i ulože trud da sve bude pravično. Tako smo recimo pravili zajedničke dogovore da dete koje je mlađe dobije par koraka prednosti. Važno je da deca sama osmisle svoje vreme i da tako razvijaju svoju maštu. Nažalost, sve češće roditelji im skoro u potpunosti organizuju vreme, tako da jedan važan segment razvoja izostaje. Recimo, kada posle škole idu na balet, engleski, likovno, bazen, nema mesta mašti i kreativnosti. Isto tako je i kad im omogućimo pristup ekranima u raznim oblicima. Kada osmišljavamo detetu vreme, ali i kada mu dozvolimo prekomerno korišćenje novih tehnologija, eliminišemo dosadu, maštu, razmišljanje, povezivanje, tj. važne faktore razvoja deteta. Jedan on najčešćih problema su nove tehnologije.

Koristimo Facebook i Instagram, navikli smo da  je sve odmah dostupno. Informacije nikad nisu tako brzo stizale do nas. Nervoza već počinje ako je kompjuter malo sporiji ili je slab internet. Svoj život pokazujemo svima u savršenom svetlu i izgleda da svi su srećni. Život je fenomenalan iako je sve više usamljenih i depresivnih ljudi, ali nažalost i dece. Okruženje postaje virtuelno, izostaje važan segment razvoja, javlja se nova generacija dece sa hiperpažnjom i niskim samopouzdanjem, ali to nije njihova krivica. Znamo da se upotrebom telefona oslobađa dopamin, npr. kad čekamo važnu poruku od prijatelja, oslobađa se dopamin, kada poruka ili pohvala (lajk) stigne onda nas preplave hormoni sreće. Deca broje lajkove, proveravaju ko je video njihovu objavu, priču, komentar, novu fotografiju… Trauma je kad stignu negativni komentari ili kada ih neko obriše iz svoje liste prijatelja.

Prijateljstva su površna, deca se ponašaju kao da mogu sve da zamene

Dopamin je ista ona supstanca koja neke ljude čini da se osećaju dobro dok piju, puše i kockaju se. Drugim rečima, stvara zavisnost. Imamo starosnu granicu za upotrebu cigareta, alkohola i kocke, ali ne i za društvene mreže? To je kao da otvorimo tinejdžerima orman sa alkoholom i kažemo kad se osećaš loše samo se posluži. Deca danas, kada su u problemu, traže dozu dopamina na telefonu umesto da popričaju sa prijateljem. Prijateljstva su površna, deca se ponašaju kao da mogu sve da zamene, kupe i „započnu novu igricu“, sve kratko traje, isto kao i u virtuelnom svetu gde se informacije brzo smenjuju, pa i mozak počinje tako da funkcioniše. Ne mogu da računaju na svoje prijatelje, mogu da očekuju da će prijatelj otkazati druženje ukoliko mu iskrsne bolja ponuda. Ne izgrađuju duboke odnose i još gore, nemaju sistem za borbu protiv stresa. Kad se to desi, loše se osećaju, ali ne okreću se osobi nego sve češće novoj tehnologiji. Pitanje je kako će naša deca funkcionisati za 5 do 10 godina, kako će se snalaziti u okruženju koje se brzo menja, ako nisu savladali osnovne socijalne veštine.

Šta je rešenje? Smanjiti pristup novim tehnologijama i obavezno dva sata pre spavanja ne koristiti mobilni telefon, jer plava svetlost blokira rad epifize (mali organ u mozgu koji je važan za imunitet i sazrevanje mozga), omogućiti detetu da ima svoje vreme (preporučujemo Dečji sat drugačije kuca, a posebno voditi računa o slobodnoj igru, kada dete ili grupa dece sama osmišljavaju igre i aktivnosti (naravno bez mobilnih telefona).

Leto bez telefona

Mi smo u NTC programu osmislili program za letnje kampove, gde deca uzrasta od 5 do 12 godina, provode vreme bez telefona. Naravno, osmislili smo aktivnosti, tako da ni ne pomišljaju na telefon, jer ceo koncept NTC programa je igra, tj. učenje, razmišljanje, povezivanje, snalaženje i donošenje odluka, tako da deca nemaju kad ni da pomisle na telefon ili neku aplikaciju koju su svakodnevno koristili kod kuće. Kada u toku dana nemamo radionicu, tj. kad imaju slobodno vreme, niko i ne pomisli na telefon.

Tako je nastala i priča Zekine krtice, koju smo objavili na NTC kampu na Durmitoru, a to je dobra poruka za roditelje (iako je oni znaju, ali potrebno je to često ponavljati) – pustite decu da sami organizuju svoju igru, da isprobavaju svoje granice, da sarađuju, zajednički nalaze rešenja. U takvoj igri niko od dece i ne pita gde mu je telefon ili tablet. Roditelji jedino moraju da obezbede sigurno okruženje i tako svedu mogućnost povrede na minimum. I sreći nema kraja.

 

 

Zekine krtice

Napravili smo pauzu za predavače i deci dali slobodno pola sata. Dok smo se okrenuli, deca su na livadi za manje od deset minuta raskopala krtičnjak, donela pet flaša vode da lakše raskopaju kanale koje su krtice napravile i bili uvaljani u blato do laktova.

Kada deca nešto pokvare ili naprave štetu, treba da nauče i da isprave svoju grešku. Već pomenuti čika Zeko nije mogao da dođe sebi od zloupotrebe njegove livade koju je ustupio kao igralište deci iz obližnjeg hotela Javorovača. Inače, livada tokom zime služi i za skijanje tako da nije ni pomišljao da neko može na ovaj način da je koristi. Moguće je, da je njemu u glavi prolazila misao “Šta bi bilo da je bio pet dana odsutan i da su deca nastavila da traže krtice?!”

Ubrzo je došao i vlasnik tek pokošene livade, čika Zeko. Malo je reći da je bio u šoku. Nije znao ni šta da pita, nemo je gledao u iskopane kanale na livadi, verovatno se suzdržavajući da ne kaže nešto nepristojno. Glavni tragač krtica Aleksa, objasnio je kako su se organizovali i da je bio plan da nađu krtice i da ih oteraju sa livade kako bi se čika Zeko manje nervirao zbog brojnih krtičnjaka. Čika Zeko je nekako je uspeo, koliko god je to bilo moguće, da suzdržano odgovori i rekao deci da su to njegove krtice i da ih ubuduće ne diraju.

Mi smo bili svesni da moramo nekako da sredimo ovu štetu, da deca nauče lekciju, ali i da pokažemo čika Zeki da ćemo ubuduće paziti na njegovu livadu. Dan kasnije od učinjene štete, odmah ujutro (posle doručka) pokucali smo na vrata i kad se čika Zeko pojavio na vratima ne znamo ko je bio više iznenađen – on ili deca. U čudu, gledajući tragače kartica, upitao je “Kojim dobrom?” Objasnili smo da želimo da sredimo oštećeni deo livade i čika Zeko je opet bio u šoku, ali ovaj put pozitivnom. Odobrovoljio se, pozvao nas u kuću, upoznao se sa svima, dao nam čokoladu, a NTC predavaču i sebi čašicu rakije. Objasnio je da na iskopane kanale mora da se stavi đubrivo, da je on to svakako planirao za dan ili dva kada bude lepše vreme. Inače kiša je od sinoć padala u manjim ili većim naletima non-stop. Ponudili smo da mi to odmah uradimo jer kiša ne pada čitavih deset minuta, pa da iskoristimo lepo vreme. Odveo nas je u štalu, dao nam lopatu i kolica i pokazao gde je đubrivo. Za našu gradsku decu ovo je bilo nešto potpuno novo jer stajsko đubrivo nikad nisu videli, a neki čak ni lopatu do tog momenta nisu držali u ruci. Prvi zamah u pokušaju da se zahvati đubrivo prošao je bezuspešno. Naime, izgledalo je kao da dečaci udaraju lopatom u stenu. Tada smo videli prvi put od kad smo ovde da se čika Zeko nasmejao. Uzeo je lopatu, pokazao tehniku i za desetak minuta napunili smo kolica.

Onaj koji nije tovario stajsko đubrivo ne zna o kakvom mirisu se radi. Dečaci nisu znali šta ih je snašlo, ali su završili preuzeti zadatak. Kolica je do livade dogurao Aleksa, a po izrazu lica možete videti kako izgleda jedno inače radosno i nasmejano dete obavijeno mirisom stajskog đubriva.

Da bi sve bilo komičnije i dramatičnije usput je opet počela da pada kiša. Čika Zeko je sve to ispratio s osmehom na licu, malo pomogao Aleksi i potom su zajedno popunili one kanale od pre dva dana i zakrpili oštećenu livadu. Za sređivanje oštećenog dela livade bilo je realno potrebno petnaest minuta, ali deci je bilo potrebno oko sat vremena. Mislimo da će ovih sat vremena pamtiti ceo život i da će im to biti jedna lepa uspomena i da su nešto korisno naučili. Posao roditelja, ali i svih nas koji radimo s decom je da deci pravimo lepe uspomene. Imamo puno lepih priča sa NTC kampova, održavamo ih svake godine u svim državama EX-YU, sa decom rade najbolji NTC predavači, a ovo leto imamo još nekoliko kampova u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Nažalost, moram upozoriti roditelje, da su počeli da se otvaraju neki kampovi koji se pozivaju na NTC, a koje mi nismo stručno odobrili niti proverili kvalitet i metode koje primenjuju.

NTC program je akreditovan i odobren program od strane ministarstva obrazovanja u 8 država Evrope, a u još 20-ak država sprovode ga obrazovne institucije ili se radi preko EU projekata. Za kraj leta, u većim NTC centrima biće organizovane radionice za pripremu učenika za polazak u školu. Tu se radi na igrama povezivanja, kombinovanja, koriste se poligoni gde u pokretu deca rešavaju neke lagane misaone zadatke, koristimo igre za podsticanje duboke pažnje: NTC šah, NTC tablić i Zeleno je više (nagrađene igre u okviru EU projekta Erasmus plus i na međunarodnim konferencijama).

Piše Ranko Rajović

Izvor: detinjarije.com

Kako i sam naslov nagoveštava, u sledećim redovima ću nastaviti započetu temu Razlozi zbog kojih ćete razmisliti pre uključivanja TV-a.

Tema velikih i malih ekrana je direktno povezana sa preplavljenošću (preteranom stimulacijom) zbog koje smo naučeni da reagujemo samo na brze, sveprožimajuće informacije, te sve češće deca imaju problem sa pažnjom, ali i mi odrasli, lako izgubimo tok misli, ili ne čujemo jedni druge.

U vaspitanju dece, tehnologija nam, ni kriva ni dužna, zadaje najviše problema. Vrlo često je razlog tome nedovoljna informisanost, ali i brz način života.

Sve češće se dešava da roditelji da bi na miru popili kafu, brzo umirili dete ili „kupili“ slobodno vreme, pribegavaju tehnologiji, međutim malo njih razmišlja da su i u tom trenutku model svom detetu. Dete uči kako da se nosi sa izazovima, nepredviđenim situacijama i kada date telefon detetu, ili ga pustite da gleda crtani film kako biste mu preusmerili pažnju, umirili ga ili okupirali, vi ga zapravo učite da je u redu pribegavati lakšim rešenjima, a ne suočiti se sa situacijom i kreirati rešenje. Posledice nisu uvek trenutne, nekada ni lako uočljive. Međutim, kada budete uvideli da vaše dete ne ume da odreaguje u nepredviđenoj situaciji, da pribegava begu umesto rešavanju, zapitajte se kakav ste mu vi model bili tokom najranijeg perioda, a i danas.

Dete dok jede treba da bude aktivni učesnik procesa ishrane, uključite dete u proces pravljenja obroka (u skladu sa mogućnostima i uzrastom). Dozvolite detetu da pokuša samo sebe da hrani, da spozna ulogu pribora, da bude svesno ukusa hrane koju jede. Onog momenta kada je dete nemirno pa pribegavate tehnologiji kako biste ga animirali dok jede, vi zaobilazite važnu lekciju i učite dete da u svakoj situaciji može da pribegava jačoj stimulaciji i ignoriše stvarne potrebe i situacije. U kafićima i restoranima neretko vidim roditelje sa decom, a decu sa telefonom ili tabletom u ruci/pred sobom. Na taj način roditelji obezbeđuju mir i izbegavaju potencijalno neprijatne situacije ako je dete bučno, razigrano, znatiželjno. Sada se postavlja pitanje – kako će dete naučiti da se ponaša na javnom mestu? Potpuno je jasno da sa decom nije uvek lako zadovoljiti sve društvene norme i kodekse ponašanja. Ono što uvek možete jeste da birate kafiće i restorane koji imaju kutke za decu ili igrališta, u kojima deca mogu da se opuste i igraju, ili da na ovakva mesta idete sa prijateljima ili rodbinom koja isto tako imaju decu, pa da i deca imaju društvo tokom zajedničkog izlaska. A kada hrana dođe na sto, budite model vašem detetu, ukažite mu na sve one korake koje pre i tokom jela treba da isprati, kako bi naučilo da se ponaša za stolom, u javnosti i da zadovolji svoje osnovne potrebe, kako za hranom tako i za pripadanjem. Da ne bude zabune, bonton je svakako važan, ali ono što je mnogo važnije jeste svest vašeg deteta o hrani koju konzumira, važnosti hrane i njenoj nutritivnoj vrednosti. Kada se koji obrok jede, šta jedan obrok podrazumeva, kako bi tokom i za vreme perioda samostalnosti moglo na adekvatan način da brine i zadovolji ovu svoju (osnovnu) potrebu.

Pažnja. Možda posledice prekomerne upotrebe tehnologije nećete videti odmah. Možda će se govor vašeg deteta razvijati u skladu sa uzrastom. Možda će vaše dete pojesti sve iz tanjira ili naučiti da imitira oglašavanje domaćih životinja, ali kako će vaše dete reagovati na nove situacije, izazove koji se pred njega stave i na koji način će ostvarivati kontakt sa drugima i provoditi svoje slobodno vreme – ukazaće vam na izbore koje ste pravili od samog početka.

Susrećem se sa decom koja imaju puno igračaka, a ni sa jednom se zapravo ne igraju. Ili pred složenim zadatkom (koji je u skladu sa njihovim uzrastom) lako odustanu ili očekuju da druga osoba reši zadatak, očekuju da ih odrasla osoba stalno animira ili pak ne znaju da započnu igru – ostvare prvi kontakt. Zašto, pitaju se odrasli. Zato što su navikli na jake podražaja koji animiraju celo njihovo biće, bez očekivanja i potrebne akcije. Zastanite na tren i zapitajte se, koliko i vi danas imate strpljenja da saslušate sagovornika, koje teme uspevaju da vam zadrže pažnju, koliko često se vraćate čitajući knjigu na isti pasus jer su vam misli odlutale? Kao mala, obožavala sam da sa tatom gledam crno-bele filmove i filmove i serije koje danas zovemo „starima“. Danas mi isti ti filmovi i serije u isto vreme bude nostalgiju i „igranje“ u želucu. Zašto? Jer su mi spori, bez previše boje, zvučnih efekata, jednom rečju preterane stimulacije. Ipak imam tu sreću da prepoznam da se nešto promenilo, da zastanem i zapitam se zašto je tako i šta ja mogu da uradim po tom pitanju. Deca nemaju tu moć, jer zapravo jedino za šta znaju jeste sveprožimajuća, preterana stimulacija. I zato stalno žude za njom. Ovde je ključ u vašim rukama, uključite tehnologiju ali neka ona tada bude uživanje, korišćenje sa smislom, a ne navika. Organizujete zajedničko gledanje crtanog filma, nakon/za vreme kog ćete pričati o onome što ste videli, doživeli, šta vam se najviše svidelo, šta vas je uplašilo, a šta iznenadilo. Pratite interesovanja deteta i potražite sadržaje koji će detetu omogućiti da produbi svoja interesovanja, spozna, nauči nešto novo. Na ovaj način ukazujete detetu poštovanje prema njegovim potrebama, interesovanjima i pitanjima, ostvarujete kontakt sa njim i kreativno koristite zajedničko slobodno vreme. Upoznaćete bolje svoje dete i moći ćete da odgovorite na sve njegove potrebe, što će vam omogućiti, da umesto korišćenja tehnologije, kreirate slobodno vreme sa vašim detetom, da podstičete, kako potencijale deteta tako i vaše potencijale, kao roditelja. Razgovorom, zajedničkim kreiranjem i realizovanjem ideja, vi ćete nesvesno podsticati dečiju kreativnost, pažnju i koncentraciju. A vremenom ćete uvideti da ono čemu ga vi učite dete plasira na nove situacije, pa će umesto da upali TV kada mu dođu drugari, pokazati drugarima čega mogu zajedno da se igraju, šta mogu zajedno da kreiraju. A čak i kada zajedno budu gledali neki crtani film, tokom ili nakon gledanja će imati osećaj da su sa osobom pored sebe podeli svoj doživljaj, naučiće da saslušaju drugu osobu i da odgledano na pravi način dalje plasiraju.

Kada je dete naučeno da život posmatra kroz ekran, može doći i do „smanjenja“ perifernog vida, oko na isti način primećuje stimuluse i teže razaznaje one koji nisu u velikom kontrastu, ili koji nisu prenaglašeni. Gubi mogućnost uvida van ponuđenog materijala i samim tim se teže snalazi u novim, svakodnevnim i ne tako stimulativnim sredinama.

Puno toga je rečeno, u nekim redovima ćete se prepoznati, ili ćete prepoznati neku vama blisku osobu. Ono što je mnogo važnije od toga da li ste u nečemu grešili ili preterivali, jeste šta ćete uraditi kada to prepoznate? Svaku situaciju možemo da preokrenemo i da iz nje naučimo, i mi i naša deca. Osvestite trenutak, važnost vaše uloge kao roditelja i modela svojoj deci i razmislite pre kreiranja zajedničkog vremena. U tome vam uvek može pomoći pitanje „Zašto sada ovo radim?“

Piše Jelena Blagojev

U mom prethodnom tekstu „Ljubav i granice kao ključ za razvoj sretnog i samosvesnog deteta“ dotakla sam se i teme tehnologije uz napomenu da ću se ovom temom detaljnije pozabaviti. Veliki broj današnjih roditelja prati objave na temu tehnologije, ne polaze svi od iste osnove i sa istim uverenjima, te ću se ja u narednim redovima potruditi da vam iz ugla defektologa, praktičara, ukažem na neke aspekte korišćenja tehnologije.

Tokom mog odrastanja, imala sam tu privilegiju da crtani film nije bio nešto što se podrazumeva, jedan se prikazivao pre odlaska u vrtić, a uveče smo svi jedva čekali program „Laku noć deco“, koji je zaista to i nudio, uživanje u lutkarskoj predstavi i zatim spremanje za spavanje. Vremenom se program usložnjavao, pa su tu bili i „Fazoni i fore“, „Neven“, „Lutkomendija“, „Muzički tobogan“, „S one strane duge“… i sve su to bili programi koje smo očekivali sa nestrpljenjem, čekajući dan i termin u kom se prikazuju. Slobodno vreme smo spram uzrasta i mesta stanovanja provodili sa drugarima, braćom i sestrama ili sami u svojoj mašti, praveći čarolije zaista od „štapa i kanapa“. Vremenom je tehnologija napredovala, i zaista sam zahvalna stručnjacima koji nam danas omogućavaju da budemo svedoci napretka i korisnici svih pogodnosti koje nam internet, smart telefoni, veliki i mali ekrani pružaju. Međutim, ovde se postavlja pitanje, da li mi koristimo novu tehnologiju da bismo napredovali, da li uviđamo njenu pravu primenu ili nam ona služi da idemo linijom manjeg otpora, da joj pribegavamo jer nam omogućava da izbegnemo suočavanje sa samima sobom, sa izazovima koji se pred nas stave i sa ulogama koje smo sami izabrali.

Neretko se postavi pitanje kada je pravo vreme za crtane filmove, za igrice i tablete. Rećiću vam jednu veliku istinu – nije važan uzrast, važan je razlog zbog kog nešto radimo.

Pa krenimo iz početka. Pokušajte da se prisetite kako ste prvi put spoznali list, kako ste videli balon i kako je izgledalo kada ste ga dotakli, kako je izgledao vaš prvi šut lopte i spoznaja da možete nešto da dohvatite. Uglavnom se ovakvih trenutaka ne sećamo, a danas nam se oni podrazumevaju. Naša deca sa druge strane spoznaju svet ispočetka, videvši po prvi put svoje prste i njihovu namenu, videvši vas i osetivši vaš zagrljaj i spoznajući emocije kao rezultat svojih potreba i vaših odgovora na te potrebe. Ovo je zaista čudesno, imamo priliku da svedočimo kako to izgleda kada neko po prvi put oseti vodu, dotakne travu, proba limun ili oseti dodir druge osobe. Sve su ovo važni aspekti razvoja, emocionalne inteligencije, praktične inteligencije, socijalnih uloga, komunikacije i govora, senzorne integracije, spoznaje sebe. Mi svesno ili nesvesno utičemo na ove spoznaje deteta, pitanje je samo u kojoj meri želimo da budemo i odgovorni za posledice koje mogu da uslede.

Danas se roditelji boje da ukidanjem tehnologije na najranijem uzrastu utiču na tehnološko opismenjavanje svog deteta, da ga izopštavaju iz društva, a sa druge strane strah od posledica korišćenja tehnologije iskače kao podsetnik sa svih strana. Kako ćete znati koji put da odaberete, reći će vam odgovor na jedno pitanje „Zašto sada ovo radim?“

Fascinantna je pojava da će dete sedeti ispred ekrana i nepomično upijati, i ova pojava može da traje satima. Isto kao i kada se mi zagledamo u seriju, pretražujemo internet ili društvene mreže. Zašto dete voli da gleda sadržaje poput crtanih filmova, reklama ili spotova? Zato što se slika brzo menja, melodija i tekst (pogotovo kada je engleski sadržaj u pitanju) su brzi i veseli, boje su jake i stimulativne i sveprožimajuće, opijajuće. Dete ništa ne mora da radi osim da sedi i upija, nema akcije i ne očekuje se nikakva reakcija. Zato se i pribegava ovoj vrsti zabave jer znate da će dete biti mirno, dobro i tamo gde ste ga ostavili. Samo je pitanje da li je to ono što dete od par meseci ili godina i treba razvojno da bude? Na ovaj način izostaje prava stimulacija, koju uzrokuje akcija – u kontaktu sa stvarnim objektima, životinjama, osobama i situacijama. Govor se stimuliše pasivno, pa neretko imamo decu kod koje izostaje razumevanje osnovnih naloga i maternjeg jezika, ali pasivno reprodukuju npr. engleski jezik jer im se on plasira. Jednom prilikom su mi se obratili roditelji deteta od 16 meseci, uplašeni da njihovo dete zaostaje u razvoju. Ovo dete je zaista kasnilo za svojim uzrastom u svim aspektima razvoja – od govora, preko kognitivnog razvoja do motoričkih veština. Zašto? Postoji ceo niz razloga, zasigurno, ukidanjem jednog od njih „dobili“ smo dete koje počinje da brblja, da reaguje na nalog i da spoznaje svet oko sebe. Ovo dete je od najranijeg uzrasta bilo izloženo dečijem kanalu i televizija je bila jedini izvor stimulacije. Ukidanjem televizije na najranijem uzrastu dete je počelo da komunicira, počelo da je istražuje svoj govorni aparat, da spoznaje svet oko sebe, stvarne objekte i stvarne situacije.

Najbolji način da stimulišemo razvoj govora i podstičemo komunikaciju jeste da u njoj sami učestvujemo. Pričajte sa vašom decom, sa vašim bebama od trena kada su začete, objašnjavajte vašoj deci svaki korak, emociju, problem, budite aktivni učesnik u odrastanju vašeg deteta, spremni da date podršku ili objašnjenje onda kada je to potrebno, umesto da plasirate već pripremljen sadržaj i koristite instant rešenja.

Da li deca treba da slušaju pesmice? – Naravno, puštajte deci pesmice i u isto vreme vi pevajte sa njima, plešite ili stvarajte. Kada dete kreira samo ili uz vašu pomoć pokrete, umesto da reprodukuje ono što vidi na ekranu dete spoznaje svoje telo, pokret i svet u odnosu na sebe. Onog momenta kada dete prati video uz melodiju, fokus se stavlja na vizuelnu percepciju, što detetu otežava praćenje zvuka, teksta ili vaših naloga, i opet dolazimo do pasivnog učešća. Učeći dete da uz melodiju kreira pokret ili odgovara na zadatu temu preko crteža ili nekog drugog sredstva, dete vežba i pažnju, koncentraciju i fokus. Dete treba da bude izloženo svim stimulusima, samo je pitanje na koji način i u kojoj meri.

Igra. Detetu je često dosadno jer je naviklo na jaku stimulaciju, na to da je pasivni učesnik zabave, jer je od najranijeg uzrasta bilo izloženo crtanim filmovima, brzim slikama i sveprožimajućom muzikom ili pak stalnim animiranjem od strane odraslih. Kada to izostane dete ne zna kako da koristi svoje okruženje, svoje vreme i svoje mogućnosti u svrhu zadovoljenja neke potrebe. Vapi za stimulacijom, a sve što mu se nudi nije dovoljno jako i zahteva od njega dodatnu akciju. Tada deci postaje dosadno. Tada se javljaju otpor i frustracija, jer se od njih očekuje da budu kreativni, da spoznaju okruženje, a oni jedino što znaju i prepoznaju je ekran.
Zato od najranijeg uzrasta pustite dete da istražuje svoje okruženje, svoje igračke, knjige i svoje telo, ukažite mu poštovanje prilikom kreiranja sopstvene igre i podarite mu vreme da nauči i spozna nepregledne mogućnosti koje kreira.

Tema tehnologije, i načina na koji joj mi nalazimo namenu nadmašuje kapacitete jednog teksta, tako da uskoro možete da očekujete nastavak. Ovom prilikom bih želela samo da istaknem da će vaša deca neminovno biti tehnološki opismenjena, koristiće sve prednosti interneta i društvenih mreža, postavite sebi samo pitanje da li želite da vam se vaše dete obrati kada mu treba pomoć, pojašnjenje i podrška ili želite da instant rešenja traži od drugih?

Piše Jelena Blagojev

cross linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram